Poznavatelji prilika kažu da je esdepeovac Zdravko Ronko za Požeško-slavonsku županiju manje zlo od hadezeovca Ante Bagarića. Ronko je, domeću cinici, ne može više uništiti jer ju je njegov prethodnik već bacio na koljena. Iza cinizma, naravno, nema poleta. A i kako bi ga bilo ako promjenu koju su sami izabrali na izborima, građani doživljavaju kao manje zlo, a ne kao – dobro. S točke s koje politiku promatraju mali ljudi ona izgleda prljava i sebična.
Požeška je priča znakovita za cijelu domaću politiku. Politički sukob koji je pokrenuo župan Ronko izbacio je na površinu puno mulja koji se skupio za dugoga Bagarićeva mandata, potvrdivši tezu da je politika u najširem smislu nečista. Način na koji je Ronko pokušao prisiliti središnju vlast da županiji isplati 300 milijuna kuna na ime dubioza iz Bagarićeve ere, pak, potvrdile su tezu o sebičnosti politike. Zbog političkog sukoba, šezdesetak zaposlenih u županiji pet je mjeseci radilo bez plaće, a kad su šesti mjesec stupili u štrajk, koji kane prekinuti čim dobiju novac, župan tvrdi da se u njihovu prosvjedu skriva nešto drugo – vjerojatno politika – jer, da nije tako, prekinuli bi štrajk budući da će im plaće stići ovaj tjedan. No, vjerodostojnost njegovih riječi umanjuje činjenica da nije imao primjedbi na svoje zaposlenike dok su šutke radili bez plaće. A i iza toga je stajala politika, i to njegova.
Najporaznija posljedica tranzicije u hrvatskoj politici jest što građani često imaju dojam da svoje predstavnike na svim razinama moraju birati između manjeg i većeg zla. Možda je riječ samo o dojmu, kako tvrdi politička elita, ali većina Hrvata misli da u političkoj ponudi nema dovoljno časnih, dobrih i kvalitetnih ljudi koji će svoj probitak zapostaviti kako bi radili za opće dobro. Političke stranke teško mogu pobjeći od prigovora javnosti da ne mare za društvo u dovoljnoj mjeri, da su u konačnici zapravo svi jednaki i da je politički profit jedini imperativ njihova djelovanja. Naravno, u takvim je uopćavanjima puno nepravde prema ljudima koji su ušli u politiku iz plemenitih pobudama.
Ali, kako to obično biva, i oni padaju kao žrtve razočaranja birača politikom. Zapravo se po količini nesimpatija prema političarima Hrvati ne razlikuju od birača u državama EU, pogotovo onima koje se, poput Hrvatske, još bore s tranzicijom. No, za razliku od birača u starim demokracijama u kojima postoje čvrsta pravila političke igre, tranzicijski birači još nisu stigli zaboraviti svoja velika očekivanja, ponižena spoznajom da bi mnogi pripadnici političke elite prodali državu za vlastiti profit.
Javno-privatno partnerstvo, koje je premijer najavio kao hrvatsku inačicu “new deala”, poznavatelji političkih (ne)prilika i trgovačkog principa koji često dominira nad politikom doživljavaju kao bakteriju koja će izazvati epidemiju korupcije, pogotovo na lokalnim razinama. Putem partnerstva države i privatnih poduzetnika u javnim poslovima, kao što su gradnja škola, vrtića, umirovljeničkih domova..., zavrtjet će se silan novac, a lokalne, na izborima izravno izabrane moćnike nitko neće moći kontrolirati, upozoravaju.
Pokaže li vrijeme da su zloguki proroci pogodili, rezignacija u hrvatskih birača će bujati. Pretvori li se projekt najavljen i kao motor oporavka domaćeg gospodarstva u vrelo korupcije, bit će to poraz ukupne politike. Mangupe sklone zlorabljenju moći u svojim redovima imaju svi. Pitanje je samo tko će pokazati odgovornost i početi ih čistiti. Jedino čišćenjem vlastitih gnijezda stranke mogu smanjiti percepciju politike kao prljave i sebične rabote.
