Kad je Kmicko stigao u dom gospođe Branke, Micko je u njemu već bio starosjedilac. Priznaje nam, razmišljala je o tome hoće li se njih dvojica slagati, pomalo se i brinula, no Kmicko na ulici nije mogao ostati. Pokazalo se da je sav njezin strah potpuno neopravdan jer Micko i Kmicko vrlo su brzo postali najbolji prijatelji, nerazdvojni su kao da su cijeli život zajedno. A obojicu je spasila s ulice.
– Kmicka sam upoznala na mačjem hranilištu na koje sam jedno vrijeme dolazila. Uvijek se držao po strani, a taj njegov pogled teško je i opisati. Primijetili smo da nije dobro, počela mu je i dlaka padati. Veterinari su utvrdili da ima mačju sidu (FIV) i na ulicu ga više nismo mogli vratiti – govori nam Branka. Zbog side ona sama nije se nimalo brinula, znala je da Micko i Kmicko bez problema mogu živjeti zajedno i da Mickovo zdravlje nije ugroženo, posebno jer su obojica kastrirani. Potvrdilo se to i nedavno, kad je Micko ostao bez jednog zuba. Sve pretrage pokazale su da je savršeno zdrav, a to znači da nema ni mačju sidu iako već dvije godine on i Kmicko dijele baš sve.
Kako je Kmicko stigao na hranilište, nitko ne zna, samo se pojavio. Već je bio i kastriran, imao je i oznaku na uhu. Iako je bio plah, vidjelo se da je već živio u mačjem društvu. Možda je imao i dom iz kojeg su ga izbacili upravo zbog side. I dok za Kmicka mogu samo nagađati kako je završio na ulici, Mickova je prošlost poznata. Nakon smrti njegove vlasnice o njemu se trebao brinuti njezin nećak. To je kratko trajalo, a Micko je sve češće iz svog dvorišta dolazio pred Konzum i čekao da se netko smiluje i ponudi mu malo hrane. Tu ga je upoznala i volonterka Alemka Bačić, pobrinula se za njegovu kastraciju, a ispred Konzuma ugledala ga je i gospođa Branka.
– Bila je to ljubav na prvi pogled. Žicao je hranu, a baš dok sam ga hranila, naišla je njegova susjeda i ispričala mi cijelu priču. Idući dan došla sam s transporterom i odnijela ga kući. Od prvog dana snalazi se kao da je oduvijek kod mene, beskrajno je zahvalan i privržen – opisuje ga. I premda su karakterno različiti, Micko je glavni, a Kmicko pomalo povučen, obojica su izrazito privrženi Branki. Dobro oni znaju tko ih je spasio.
– Uvijek su uz mene, zajedno gledamo televiziju, ujutro zajedno pijemo kavu, a kad ja idem spavati oni su obavezno uz mene. Umiljati su i jedan i drugi i jako vole ljude. Posebno Micko, on se i gostima odmah ugura u krilo – opisuje nam svoje ljubimce. Dodaje da bi se njezina obitelj uskoro mogla povećati, jer već neko vrijeme razmišlja o udomljavanju još jedne mačke.
– Ima na hranilištu jedna maca koja se nikako ne snalazi. Ljudi uvijek kažu da je mačkama lako i da će se snaći, ali nemaju pojma da to najčešće nije baš tako. Posebno kad na ulici završi mačka koja je imala dom, njima je najteže i one najlošije prolaze – govori nam i dodaje da ljudi zapravo ni ne znaju kako žive ulične mačke, koliko često su bolesne, kako kratko traje njihov život. Ni sama to nije znala, a sada bi rado svima objasnila da i mace osjećaju, kao i ljudi. I njima je jednako teško kad izgube ono što su imale, kad ostanu bez čovjeka koji se o njima brinuo. Samo što to pokazuju na drukčiji način.
– I moj je sin udomio tri mace, moj partner ima tri, a uskoro će i kod mene biti tri. I to je zapravo nekakav plafon, da macama bude dobro i da se mi možemo kvalitetno brinuti o njima – kaže nam. Posebno ističe da svako upoznavanje mačaka ne mora biti ovako savršeno, nekad to traje dan, dva, a nekad i nekoliko mjeseci. Treba imati strpljena i volje. Nisu to, kaže, plišane igračke, već živa bića koja imaju i osjećaje i strahove, sve to treba poštovati.
