Od kada je Republika Hrvatska započela pregovore s EU, nekoliko poznanika pitalo me je za mišljenje u svezi s njihovim odlaskom iz BiH u Hrvatsku ili u neku drugu europsku zemlju. Pitanje je vrlo ozbiljno jer je riječ o mladim obiteljskim ljudima, koji imaju malu djecu. Čovjek mora biti odgovoran kad izriče svoje mišljenje o tako važnom pitanju. Ono može utjecati na život ne samo jedne osobe, nego cijelih obitelji na dulje vremensko razdoblje.
Nekima od njih savjetovao sam da pročitaju pripovijetku "Čaša" našeg nobelovca Ive Andrića. Ukratko bih im iznio bit te pripovijetke. Andrić u njoj iznosi sličnu dilemu jednog mladog fratra, fra Petra, koji želi napustiti Bosnu i skrasiti se u nekoj europskoj zemlji. Navodno, prije konačne odluke, zapitao je za mišljenje starog ujaka fra Nikolu Granića. Fra Nikola smatra kako mladom fratru fra Petru nije mjesto u Njemačkoj ili nekoj drugoj stranoj zemlji. Zemlja u kojoj živ jest "oskudna, uboga, tijesna, mrka" i u njoj nije nikome lagan život. Svaka, pa i najmanja osobna razlika, u njoj nekome smeta. Andrić smatra kako je u njoj malo radosti, jer se "dušom plaća". To je zemlja puna boli, ali pisac stavlja u usta fra Nikoli mudru izreku: "Ludo je ići i pitati drugoga što te boli". U Njemačkoj ili nekoj drugoj zemlji možda se bolje živi, ali to je uvijek tuđe.
Tamo je čovjek, iz naših krajeva, uvijek stranac. Ni naše bogatstvo, ni sila, ni moć, ni bilo što što možemo tamo steći ne može u očima domaćih ljudi promijeniti mišljenje o nama strancima. Zato fra Nikola savjetuje fra Petru da ostane i tu u svojoj zemlji "prelomi i pregori". Uvjerio ga je stari ujak i otpustio riječima: "Moli Boga i beri pamet". I fra Petar je ostao. Zacijelo, u BiH se ljudi svih konfesija puno mole Bogu, iako mogu i više i bolje i iskrenije! A ako se želi mirnija zemlja i pravednije društvo, onda treba uporno i trajno "brati pamet", koja će rađati pravdu, pravedan mir...
