Poznaju se otprilike mjesec i pol dana, nikad se prije nisu vidjeli, a nerazdvojni su kao da su 100 godina zajedno. Kamo god ide Moris, odmah stiže i Zoi. Tim riječima opisuje nam Hrvoje iz Zagreba svakodnevicu svojih mačaka, sijamke Zoi i jednog običnog, ali vrlo posebnog mačka Morisa. Iako su k njemu stigli nekako slučajno, prije nego što je uopće mislio da će u njegovoj kući opet živjeti i kućni ljubimci, ističe da je to najbolje što je u svojem životu napravio.
– Više od 15 godina živio sam uz mačke, uglavnom su sve bile udomljene, osim Princeze i Bitange koji su kupljeni. Uz mačke uvijek smo imali i pse. Kad sam se odselio iz obiteljske kuće i preselio se u stan, nisam se odmah odlučio i za kućnog ljubimca, nije mi to još bilo u planu – govori nam gospodin Hrvoje. I sad tek vidi koliko su mu ljubimci zapravo nedostajali, koliko je život bez njih bio dosadan. Sve se, kaže, dogodilo nekako slučajno, baš kad je maca sijamka pronađena na zagrebačkim ulicama. Ugledali su je na Žitnjaku volonteri, a nakon kratkog vremena bila je ulovljena. Sve je odrađeno po propisima, maca je prijavljena u infocentar, no vlasnici se nisu javljali. Bila je još u stacionaru kad je doznao za nju.
– Kolegica iz udruge koja inače spašava mačke rekla mi je da su na ulici pronašli sijamku i pitala me hoću li je udomiti. Odmah sam pristao, volonteri su obavili sve što je trebalo, mačku su pregledali veterinari, čipirana je i kastrirana. I ravno iz stacionara stigla je k meni – prisjeća se. Dok je čekao da maca stigne, sve je pripremio za nju, i ono najosnovnije – stavio je mrežu na balkon. Kaže, njegove su mačke u obiteljskoj kući slobodno izlazile u dvorište, ali ovdje ih je morao zaštititi od moguće ozljede u slučaju da padnu s balkona.
A nikad ne znaš što se može dogoditi u mačjoj glavi kad ugleda pticu koja joj leti ispred nosa. I dok se spremao na dolazak Zoi, volonteri su imali plan kako zbrinuti još jednu napuštenu mačku. Istina, nije bila na cesti, bila je na sigurnom u stanu volontera Ante Šimovića, ali nije imala dom.
– I tako su oni mene pitali hoću li udomiti i tog mačka, a ja sam samo pristao – govori nam Hrvoje. Mačak Moris nedugo prije toga ostao je bez vlasnika, a onda nakon osam godina sretnog života i bez doma. I dok je Moris bez problema prihvatio preseljenje u novi dom, odmah se mazio i dolazio na stiskavac za spavanje, Zoi je ipak trebalo malo vremena da se opusti.
Tri dana nije izlazila ispod ormara, ali dobila je dovoljno prostora i vremena da prihvati novi život. Moris je tu odigrao najvažniju ulogu, jer uz njega se i Zoi već dosta opustila. Iako još ne dopušta da je se mazi, prilazi sve bliže, ide za Morisom. Uz njega je sigurna. A on je jedan divan mačak. Uspio je, dodaje udomitelj, udobrovoljiti i njegovu mamu koja nije bila presretna kad je vidjela da joj sin ima dvije mačke. No nije odoljela Morisovu šarmu i već drugi dan sklopili su prijateljstvo pa se prestala i ljutiti.
– Kad dođem kući, odmah dotrče u hodnik da me pozdrave. Istina, u očima im je onaj tipični mačji pogled s porukom: ‘Hoćemo mi konačno dobiti jesti’, ali raduju se mojem dolasku. Sad imam i društvo za gledanje nogometa, često mi dođe i kći pa gledamo zajedno, ali bez Morisa to ne ide. Odmah je uz nas – priča nam gospodin Hrvoje.
I dok Moris zauzme mjesto u prvom redu ispred televizora, udobno se smjesti u nečije krilo, Zoi još uvijek ostaje na sigurnoj udaljenosti, iako prilazi sve bliže i bliže. Vremena imaju, kaže udomitelj, čekat će dok ona sama ne odluči slijediti Morisa i smjestiti se u krilo, a tu će je spremno dočekati i ruka koja mazi.
