Potpuno je – barem naizgled – paradoksalno da je
bitne osobne, socijalne ili političke probleme u vrijeme rata i
neposredno nakon njega gotovo uvijek moguće doživjeti kao načelno
jednostavne, ali faktički nerješive egzistencijalne zadaće.
To znači da je mnogo toga lakše razumjeti kad su životne
prilike već do te mjere radikalizirane kao u ratu. Daleko je teže,
međutim, iznaći u takvoj situaciji moguće odgovore na najvažnija
pitanja kao pretpostavke za poopćivo racionalno djelovanje. Za načelnu
su raščlambu takva vremena zbog toga navodno samo ograničeno
zanimljiva: ono bitno uvijek se odvija negdje drugdje, prije ili
poslije rata, ni u privatnoj niti u javnoj, nego u tajnoj
“sferi” – ono je stoga ne samo nespoznato
već je, posebno za tradicionalno racionalni pristup, gotovo
nespoznatljivo.
Pa ipak, upravo ratni događaji paradigmatički pokazuju da su ta pitanja
upravo ona koja, kao navodno pretpolitički bitna, ne dospijevaju do
debate o ratu samome u čijoj je pozadini najčešće
patriotizam ili nacionalistička retorika, potencijalno i retorika
mržnje. Tako se, na primjer, uvijek iznova događa da aktualno pitanje,
nakon što su ubijene tisuće ljudi, ne bude pitanje o
mogućnosti mira ili barem primirja, već ono o moralnim vrijednostima
(i, naravno, interesima) što ih je
“naša” ili
“neprijateljska” strana pokušala
ostvariti (o realnim društvenim potrebama u takvome trenutku
jedva da se i razmišlja).
S obzirom na bitne promjene u konstituciji suvremenoga političkog
funkcioniranja nije više olako moguće ponoviti legendarnu
Clausewitzovu formulu o ratu kao nastavku politike drugim sredstvima.
Suvremena politika, svagda orijentirana na kompromis, nužno potiskuje
otvoreno iskazivanje neprijateljstva – rat će stoga u novije
vrijeme mnogo prije nastupati kao posljedak (politički ili socijalno)
nesputanoga moralnog apsolutizma. I bez trenutno opterećujuće
svenazočnosti Jure Busha u Zagrebu bilo bi lako u tome kontekstu
pomisliti na amerikansku politiku posljednjih desetljeća;
teška je moralna (kod Busha juniora, dapače
religijsko-fundamentalistička) artiljerijska priprava prethodila svakoj
od njihovih imperijalističkih etuda. No, kao što politika
– ili, ipak, zaoštreno moraliziranje – u
“mirnim” vremenima zaziva rat, važi i obrat.
Poraće je, doista, opravdano interpretirati kao nastavak rata drugim
sredstvima – rat, znano je, ne rješava neke od
bitnih problema, no najčešće to ne čini ni primirje. Rijetko
se, naime, događa da rat bude završen fundiranim (i
široko prihvaćenim) mirovnim sporazumom. Ostaju traume i
omraze, nenaplaćeni računi i mržnja, no obvezatni je okvir odsudno
promijenjen – nasilje je (odjednom) zabranjeno (nakon
što godinama nije bilo tek dopušteno, nego,
dapače, promovirano na razinu obvezatne moralne metode).
Većina će – vođena omiljenom strategijom zaborava –
poratnu promjenu prihvatiti, mnogi s lakoćom pa i zadovoljstvom;
nasilje će, opet, biti rezervirano za kućnu intimu, navijačko
životarenje i pubertetsko dokazivanje. Ostali će se kao
“genuina moralna većina” zdušno
skandalizirati nad “ekscesima” (kao da
još nedavno nisu oduševljeno klicali
“našem” nasilju). Posve po strani ostaje
omanja skupina ratnih veterana za koje rat naprosto nije
završen. Naučivši komuniciranje nasiljem
– točnije konačno pronašavši okvir u
kojemu njihova sklonost nasilju dobiva čak i priznanje –
takvi su ljudi posve izgubljeni u poratnome socijalnom normaliziranju.
Njihovo je nezadovoljstvo gdjekada doista povezano s gubitkom (npr.
zapovjednih) privilegija koje su uživali u ratu, no nije to toliko
bitan motiv kako se mnogim površnim komentatorima očito
čini. Jer, ovi usamljenici ponajprije sebe same razumiju kao one koji
bi – od svih odjednom ostavljeni – željeli
“dovršiti posao”. Taj je (izvorno,
dakako, ratni) posao ponajprije političke naravi. No, kako je recentna
politika od toga bjelodano odustala, ostaje njegova moralna
sastavina.
Većina ni nju više ne respektira, na djelu je poratno
uobičajen odmak društva od institucionaliziranoga nasilja.
Tomu svakako doprinose suđenja za ratne zločine (pa i
“naše”), koja – unatoč
medijskim ublažavanjima – pokazuju ružno (i
ne-dostojanstveno) lice rata, no, ponajprije, odrastanje novih,
pretežito ratno posve nezainteresiranih naraštaja (uz
izuzetak, opet razmjerno malobrojanih, koji bi da nastave tragom otaca
i/ili starije braće; tomu svakako pomaže i činjenica da stotine
počinitelja ratnih zločina – o kojima barem obitelj i susjedi
posve dostatno znaju – mirno su-žive u blizini).
Takav društveni složaj izolirani veterani koji, subjektivno,
još žive u ratu doživljavaju kao (još jedan)
egzistencijski pritisak (svjetska je literatura, pa i filmologija o
tomu podjednako poučna i uglavnom nepoznata u lokalnim razmjerima).
Jedan od načina da se nose s “izdajom koja je posvuda oko
nas” jest privatiziranje čitavoga zbivanja. No, konsekvencija
je takva stajališta interioriziranje animoziteta –
ratni neprijatelji postaju osobni dušmani. Ponovno, važi i
obrat – negdašnji osobni dušmani
izjednačuju se u percepciji takvih usamljenika s ratnim neprijateljima.
Većina unutar te manjine agresivnost će okrenuti spram vlastite osobe
(od alkohola i droge do niza samoubojstava – koja
više kao da i nisu vijest). Poneki će pak krenuti na
“oproštajno” poravnavanje računa
– i nakon rata ostaje dovoljno neprijatelja za obračun (sve
više privatno recipiranih). Korade je, i u tome pogledu,
žalosna radikalizacija nečega što se je godinama kuhalo
– što su (gotovo) svi nastojali ne primijetiti.
Bio je u mnogome sličan brojnim hrvatskim generalima –
nakana, motivacija, želja karakterizirala ga je mnogo više
no znanje, naobrazba, mudrost. Ono što ga čini zaista posve
posebnim zaoštreni je paradoks poratnoga statusa veterana. U
usporedbi s mnogima drugima, Korade je sa svojim
“pumama” bio, ponajprije u
“Oluji”, neobično discipliniran i civiliziran
(koliko je to u ratu uopće moguće). Dok su još vojni
stratezi hladno kalkulirali, naredili su baš njegovoj
postrojbi da prva uđe u Knin – predmnijevajući što
bi neke druge mogle počiniti tom prigodom (kasnije, u euforiji pobjede,
ovakav je oprez zagubljen – ostalo je Haag).
Čim bi, međutim, napustio bojišnicu, a posebice nakon
umirovljenja, prometao se je u prigradskoga huligana. Ne sasvim
običnoga huligana, ipak. Nedvojbeno, suodgovorni su za njegovo
(ponavljano) nasilničko ponašanje svi oni koji to
tolerirali, bilo zbog autoriteta njegovih zasluga, ili jednostavno zbog
straha. Ipak, odgovorna je ponajprije spremnost društva da,
s apetitom, zaboravi sve ružno iz (nedavne) prošlosti, pa
sadašnji – svakako posljednji – Koradin
“incident” stoji znatno više od
(policijskih) 300 000 kuna dnevno.
Zločini koji mu se (s dobrim razlogom) pripisuju mogli bi –
pored idealnoga materijala za udarne vijesti – biti i
upozorenje na zajedničku odgovornost (patriota posebice), ali i
upozorenje (uvjerljivije od haaških) na doseg zločina koji
– za “zdravo društvo”
– ne smije biti neprobavljiv tek kada izgubi ideologijsko
pokriće. Jer, nije riječ tek o zbrci, nego upravo o cijeni za
zabašurivanje (neugodnih) povijesnih zgoda.
Kuhalo se godinama
