Kada bi se nekim čudom dr. Ante Starčević iz zagrebačkih Šestina otputio u Liku, u svoj Žitnik, možda bi zalutao. A kada bi navratio u Gospić, sigurno bi bio zabezeknut. Moguće je da bi čak pomislio da je promašio mjesto, da se zagubio, zalutao i zabludio, da je dospio u neku drugu i nepoznatu zemlju. Zbunjen, mogao bi, gledajući natpise po gradu, čak pomisliti da je nekim čudnim vremeplovom dospio negdje u Englesku. I tko bi tvrdoglava Hrvata poput Starčevića – koji po gospićkim ulicama gleda natpise na engleskom – mogao uvjeriti da je u Lici i u Hrvatskoj, a ne u Engleskoj? Prilog dviju profesorica s gospićke Visoke učiteljske škole o gospićkim natpisima Starčevića bi samo učvrstili u uvjerenju da se nije vratio materinskom jeziku, nego da je zalutao u neki drugi jezik.
Profesorice iz Gospića su svojim nedavnim radom, objavljenim u časopisu Jezik, posvjedočile ne samo trend nego i stanje koji su sve prisutniji ne samo u našim gradovima, nego i u javnom govoru i općilima. Od običnog, svakodnevnog govora obitelji, susjedstva, ulice i kafića pa do govora televizijskih spikera i poznatih akademika. Gospić, bez ijednog hrvatskog imena nekoga dućana, kafića i frizerskog salona, samo je nevjerojatni egzemplar u poplavi engleskog po hrvatskim ulicama, novinama, knjigama i govoru.
Engleski već dugo i posvuda potiskuje hrvatski. I ne samo zato što je to globalni trend, što je engleski preuzeo nekadašnju univerzalističku bit latinskoga. I u sve nazočnijem prodoru engleskoga pojavljuju se elementi već tipične hrvatske priče. U njoj su s kompleksima maloga naroda pomiješani i pomodarstvo, podcjenjivanje vlastitoga i precjenjivanje stranoga.
Nebriga za materinski jezik tako nazočna na gospićkim ulicama svjedok je opće hrvatske nebrige za jezik. Pa i nepostojanja jezične kulture. Bi li se nešto tako gospićki drastično moglo dogoditi u jednoj jezički i kulturno osvještenoj Francuskoj? Mnogi su mislili da se nešto poput ovoga što se već dugo događa ne samo u Gospiću neće moći dogoditi ni u Hrvatskoj. Pogotovo zbog njezine burne povijesti, gdje jezik nije bio samo temeljnica nacionalnog identiteta nego i istoznačnica za državu. Jezik je stoljećima zapravo bio hrvatska kriptodržava. Od iliraca do Deklaracije. Svi hrvatski politički vođe uvijek su u svojim programima imali i hrvatski jezik. I Mažuranić, i Starčević, i Radić, i Nazor i Hebrang i Tuđman.
Sve važne borbe za hrvatsku samostalnost uvijek su počinjale u jeziku. Hrvatsko proljeće ne počinje u ekonomiji. Svim svađama o tadašnjem jugoslavenskom gospodarskom modelu prethodi Deklaracija o hrvatskom književnom jeziku. Bez nje ne bi bilo ni Hrvatskog proljeća. Sve što je u Hrvatskoj intelektualno i ljudski vrijedilo potpisalo je i podržalo Deklaraciju. Jer se znalo da je nestanak hrvatskoga jezika samo uvod u nacionalni nestanak.
Jezični se unitaristi nisu predavali, a poslije sloma 1971. opet su dobili krila i činili su sve, osobito u godini kada se slavilo “dva veka Vuka“, da politički potaru svaku hrvatsku jezičnu posebnost. Potisnuti su tek potkraj osamdesetih, poslije književničkog kongresa u Novome Sadu. Premda se uvriježilo kao početak raspada Jugoslavije označavati odlazak slovenskih komunista sa partijskog kongresa u Beogradu, pravi je početak raspada bio – zahvaljujući hrvatskim književnicima - u Novome Sadu.
Jezik je uvijek bio čuvar nacionalnog identiteta. Bit će to i u EU. Izgubiti ga, bit će isto što i izgubiti se. Čuvati hrvatski ne znači ujedno biti protiv engleskoga. U Gospiću bi se lišenom hrvatskoga danas zbunio i možda izgubio Starčević. U Europi bismo se, bez hrvatskoga, unatoč znanju engleskoga, mogli izgubiti svi mi.
