Sedmaš Lovro šutke je otrpio dosadno bockanje olovkom u leđa na satu. Prvih se nekoliko dana trudio ignorirati i gađanje papirnatim grudicama i sitnim predmetima. Roman, međutim, nije prestajao. Na Lovrin pristojan prosvjed: “pusti me na miru”, postao je još neugodniji.
– Kaj se bahatiš? – okomio se kao da je on taj koga netko ne ostavlja na miru i bubnuo Lovru rukom posred prsa.
– Nekoliko ga je puta na sličan način udario; u prsa, po ramenu ili leđima. Ne da ga jako udari, sruši na pod i ozlijedi, nego više da ga ponizi, pokaže svoju nadmoć.
Svaki dan ga ponižavao
Odmah sam na Lovri vidjela da se nešto događa, počeo je iz škole dolaziti potišten, a vrlo mi je brzo sve i ispripovijedao – kaže mama trinaestogodišnjeg osnovnoškolca Lovre koja je brzo obuzdala prvi poriv da malog agresivca pričeka ispred škola i zalijepi mu jednu vruću.
Umjesto toga se, nakon prvog naleta ljutnje, obratila razrednici, koja je u pomoć pozvala školskog pedagoga i psihologa, uključila se i ravnateljica, a uskoro je sazvan i sastanak s Romanovom mamom.
– Škola je sjajno reagirala, a pokazalo se da Lovro nije jedina žrtva. Roman je prije već bio gnjavio neku drugu djecu – kazala je Lovrina mama. – Razrednica je odmah organizirala i sastanak s Romanovom mamom. Na kraju mi je bilo žao žene, njoj je bilo užasno neugodno, rasplakala se na tom sastanku, rekla je da ga ona doma ne uči da nekog maltretira i obećala da će s Roman ozbiljno razgovarati.
Nasilnik vreba u hodniku
Udruženi pritisak dao je rezultata. Roman se opravdavao da ga iritira Lovrina mirnoća i šutljivost, ali se svome razrednom kolegi ispričao. I – već nekoliko posljednjih dana Lovru pušta na miru.
Lovrino neugodno iskustvo nije rijetkost. U hrvatskim je školama, kako se procjenjuje, svako četvrto dijete svakodnevno izloženo barem jednom obliku nasilja. Zlostavljanje je, naime, ne samo fizički nastraj nego i nazivanje pogrdnim imenima, ismijavanje, oduzimanje novca i stvari, isključivanje iz društva, širenje lažnih priča, geste sa seksualnim značenjem.
Najčešća su mjesta nasilja među vršnjacima hodnici i stubišta, učionica kad nema učitelja, put u školu i školsko dvorište, a nasilje se najčešće događa među djecom između 10 i 14 godina. U tri posto slučajeva zlostavljači su čak djeca iz nižih razreda. Za razliku, pak, od Lovre, svako deseto dijete roditeljima prešuti svoju traumu.
Lovro je imao sreće i što je mama postupila baš onako kako stručnjaci i nalažu ako se dijete nađe na meti nasilna vršnjaka. Psiholozi ističu kako je to situacija koja ne trpi odgađanja i izuzetno je važno reagirati već na prve znakove da dijete trpi zlostavljanje. A njih, pak, nije uvijek jednostavno razaznati.
– Da, to više što nije pravilo da će svako dijete o tome doma otvoreno progovoriti. Dapače, prvi znaci mogu biti upravo suprotni, povlačenje djeteta u sebe – kaže psihologinja Tanja Sever.
– Svakako, na znakove promijenjena ponašanja nužno je odmah razgovarati s djetetom, razjasniti o čemu je riječ i ohrabriti ga da prijavi svaki oblik nasilja kojem je izloženo. Roditelj bi se doslovce već sutradan trebao obratiti razredniku, a onda i školskom stručnom timu – psihologu i pedagogu.
Dok oni ne poduzme propisane korake, ne treba sjediti skrštenih ruku.
– Dobro je da mama ili tata tih dana dočekuju dijete nakon nastave, prošetaju koji put ispred škole i sl. Ali nipošto ne treba ulaziti u verbalni, a nekmoli fizički, kontakt s nasilnikom. Time se može samo štetiti svome djetetu – poručuje naša sugovornica T. Sever.
Odličan članak, da nam pokaže kako u sličnim situacijama reagirati. Nažalost, kod onih starijih delikvenata takav pristup baš i ne pali (slučaj Luke Ritza...), tu treba policija...