Ako je dosad sport, a ponajviše nogomet, bio generator nacionalne euforije, onda je došlo vrijeme da baš taj isti nogomet postane nosač s kojim ćemo aterirati na lice istine. Poraz protiv Belgije dosad je analiziran na milijun malih načina, odlazak u Brazil postao je imperativom nacionalnog ponosa, premda običan nogometni turnir nikako, osim anestezijski, neće utjecati na stanje bilo kojeg naroda, pa tako ni Hrvata.
Sudar s tupavom nacijom
Zato su porazi reprezentacije zadnji tren da se u našoj otužnoj nacionalnoj patologiji konačno suočimo s istinom: ima ih koji su bolji, brži, vještiji, jači, duhovitiji od nas. I takvi nisu rijetki, ima ih mnogo. Suočavanja naroda od 4,5 milijuna pojedinaca s takvom istinom ne bi trebala biti velika mudrost, ali kad kolektivni ego više ne može proizvoditi dovoljno zavaravanja u izmišljanju subjektivne veličine, onda se lako odlazi u krajnosti. Meni bi bilo sasvim normalno da ne odemo u Brazil. Jer nije normalno, recimo, da je po nekoj zagonetnoj ljestvici Hrvatska među deset reprezentacija svijeta. Time je stvorena opasna iluzija da smo nogometna velesila, a pogledajte nam ligu i pogledajte polusvijet koji vlada tim istim nogometom. Pogledati istini u oči znači postati svjestan kako naše odlaske na velika sportska natjecanja valja doživljavati kao prava sportska čuda, a ne kao pravilo. Uostalom, u prošla dva desetljeća bilo je doista i previše čuda koja smo napravili u sportu i koja su nam stvorili iluziju da se možemo mjeriti s najvećima. Daleko od toga da nismo nadareni, ali niti manje niti više od ostalih nacija. Naš problem jest tanka baza u ljudstvu, materijalna iscrpljenost, nepostojanje bilo kakvog sustavnog rada i reda, neznalice na odgovornim mjestima, pojedinac koji zna i može, ali neprekidno dolazi u sudar s tupavom nacijom kao momčadi zaraženom niskim strastima i niskim interesima. No, to sve ne samo da vrijedi za sport nego i za cjelokupno hrvatsko društvo, što i predstavlja problem u stvaranju podloge za duhovni užas kojem podliježemo. Nije to situacija od jučer, to je model koji nas krasi stoljećima i koji je svoju alternativu nalazio u kolektivnom zavaravanju lažnim pobjedama. Ili u doslovnom oduzimanju pobjede pojedincu, a u nacionalnu korist. Na koji se način Sandra Perković može identificirati s hrvatstvom? Osim snagom vlastite volje i odlukom da se svrsta u tor. Mi ćemo je, naravno, oteti njezinoj biti, nacionalizirat ćemo joj medalje, ali ona nije uspješna u onome čime se bavi zato što je Hrvatica, nego zato što vrijedi i mimo te uskosti.
Kapitalističke metastaze
To je samo jedan primjer kako mi Hrvati očekujemo da pojedinac pobjeđuje uime nacije. Da, tako je to kad kroz povijest u velikim igrama gutaš samo poraze i onda pristaješ da i podnošljive neuspjehe proglašavaš pobjedama. Zato smo na sva usta ponosno kreštali o stvarima o kojima pametni šute. Busali smo se u prsa da smo bili predziđe kršćanstva, čitaj vatikansko-bečki podanici, danas tupe da smo kao član NATO-a ključni faktor regionalne sigurnosti, čitaj američki podanici. Tražili smo dokaze da smo među najstarijim narodima u Europi, što treba čitati da baš i ne znamo tko smo, gurali su nas u EU što u startu pokazuje da baš i ne znamo kamo idemo. Uglavnom, samo se u vlastitoj nacionalnoj tjeskobi osjećamo udobno. Možda je \"selektor s krunicom\" naš megaakcelerator koji će dovesti do sudara mita i činjenica pa da se iz toga pronađe i božja čestica istine. Samo bojim se da nam ona ne znači ništa. Mi ćemo i dalje radije kreštati o Brazilu jer to je naše biti ili ne biti, to je naše pokriće da se ne bavimo ključnim stvarima, poput donošenja novog zakona o radu koji više sliči pravilima prijekog vojnog suda nego okviru koji štiti rad i radnika. Laž je i to opasna da su nositelji nacionalne suverenosti nogometaši ili poslodavci. Oni su tek kapitalističke metastaze. Stvarnu nacionalnu suverenost na svojim leđima nose radnici kojima država za koju su ginuli treba stvoriti zakonodavni okvir da se u tom ambijentu osjećaju sigurnima. Kapitalisti i nogometaši većinom nisu bili dragovoljci, radnici su ginuli za ovu državu da bi danas od nje stradavali. Dvostruko poraženi trebali bi plakati što nećemo otići u Brazil. Oni odavno znaju da s plaćama koje imaju, s poslodavcima koji će ih uskoro imati pravo bičevati i s državom koja postaje zatvor poluotvorenog tipa, ne mogu otići nikuda. Može li izostanak ili odlazak na svjetsko nogometno prvenstvo sve to promijeniti? Da, ali samo ako smo napokon spremni suočiti se s činjenicama i ako smo ih kadri uopće vidjeti.
