Hrvatski politički sustav je hakiran. U njega su upali virusonositelji nemorala, laži, paraziti koji svoju beskonačnu bijedu kriju iza zakonskih alibija – možda i nije normalno, ali neka mi neko kaže da nije bilo po zakonu. Na nirnberškim procesima nisam siguran da su uvažavali ovakvu logiku, jer likvidacije Židova možda i nisu bile moralne, ali neka mi netko dokaže da nisu bile sukladne rasnim zakonima. Kad maloljetni haker posrami korporativne mamlaze jer im, vjerojatno s Commodore 64 ili ZX Spectrumom razvali sva ona bajanja o zaštićenosti i provjerenosti, onda se danima trabunja o tome tko je on, kako ga treba locirati, uhapsiti i transferirati u najbliže popravilište. Svi se nakostriješe premda bi dečku trebalo čestitati i dati mu odmah posao da ruši mitove o zaštićenom svijetu u kojem živimo.
Kada Peđa Grbin, taj "Mali Thompson", koji u magnovenju sve krivo radi i pjeva, sa svoje neosjetljive visine kukavnosti i licemjerja kaže da je koristio zakonsko pravo, a je li to etično i moralno, e to je drugo pitanje, onda šalje poruku da ga ne mogu hapsiti, a sa svojom će savjesti on lako, jer je ionako nema. Kao i onog "Nou Frks" predstojnika podruma koji državu vidi kroz prizmu doniranih kvadrata. Naravno, da je etičnost i moralnost u hrvatskoj politici drugorazredno pitanje. Odavno smo navikli da su to fatamorgane. Ma ne mogu ih sve skupa više ni gledati ni slušati. Jovo Čaruga i njegovo Kolo gorskih tića bili su organizacija časti, poštenja i principa u odnosu na ovo što oličuje hrvatsku državu. Čast iznimkama, no one samo pojačavaju dojam odurne antipatičnosti koju izaziva personifikacija državnosti i aparata skrojenog po mjeri samoposlužnog posezanja za zajedničkim dobrima.
U Hrvatskoj bi Göring, Ribbentrop i ostala bratija i dalje bili državni funkcioneri i za trajanja suđenja, sve dok im se ne bi, je li, dokazala krivica, a i nakon toga i nakon pravomoćnosti presude trajale bi žestoke polemike jesu li heroji ili zločinci. Ovjekovječila bi se i komisija za suočavanje s prošlošću koja bi utvrdila kako se Göringa u posebnim trenucima napada nacionalne padavice može slaviti kao zaslužna građana. Svakome svoje. Upravo u tome i jest problem; Hrvatska nije država koja je ostala bez zakona, nego je Hrvatska država koja je ostala bez srama. Plejada besramnika. I da se razumijemo, ne radi se ovdje o presudi je li netko nešto učinio ili nije, nego se radi o reakcijama na optužbe, koje mogu biti i sulude, ali najčešće to nisu. Da ne govorimo da je većina sumnjivih radnji izvedena na razini ozbiljno retardiranog polusvijeta pa se čovjek pita što je u glavi tim ljudima, zar doista misle da ako si dlanovima pokriju lice da ih se neće vidjeti.
No, kada krene suočavanje s optužbama i povlačenje konzekvenci, opravdanja su uglavnom ovakva; možda i nije moralno i etično, ali je sve u skladu sa zakonom; ne pada mi na pamet dati ostavku i ja svoj mandat dajem šefu (premijeru, predsjedniku, predsjedniku predsjedništva) na raspolaganje; objasnit ću sve nadležnim tijelima; to sve najviše govori o onima koji me optužuju; vidim da neprijatelji Hrvatske ne miruju; nisam dužan odgovarati na neutemeljene i zlonamjerne tvrdnje, nema smjena pa da se na trepavice postave... Nisam dočekao nikoga od komada, s duhom, ponosom i s jasno definiranim sramom, da nakon namjerne ili nenamjerne, teže ili lakše greške, izađe pred narod i kaže: "Jebiga, što da kažem, zajebao sam. Ispao sam glup i nepošten i sam se sebe sramim zbog toga. Nemam obraza nakon svega išta vam više tumačiti, docirati, uvjeravati vas i moja epizoda u politici i javnom životu je završena". Ma kakvi.
Ne samo da nakon svega uglavnom ostaju, nego bahatluk utreniran na nekoliko mizernih seminara za odnose s javnošću prelazi u epiku i postaje jedini sadržaj okrnjenih ličnosti koje to nikada i nisu stigle postati. Svi završe u istom košu, i krivci i žrtve, pa se više ne zna što je istina, a što laž, tko je vertikala, a tko horizontala morala u državi koja subordinativno, poput "svinje bez morala, naslaže salo za svakog tko ima nož". I onda ti brani ili umri za ovakvu državu. Zamislite samo, koliko je ljudi tijekom povijesti umiralo pod različitim zastavama zajednica kojih više nema. Umirali su za nepostojeće. Koliko ih je poginulo za Austro-Ugarsku, koliko za jednu, a koliko za drugu Jugoslaviju, koliko za Hrvatsku. Ili da preformuliram – koliko je ljudi ubila Austro-Ugarska, koliko Jugoslavije, koliko Hrvatska. I ne gajite iluziju da je Hrvatska u krivom društvu, s državama kojih više nema. I Hrvatska je na putu nestajanja.
Možemo govoriti i simbolično, kroz moralnu dezintegraciju i duhovno pustošenje razapeto između religije i kapitalizma, kroz institucionalni prezir vlastitih građana, kroz iživljavanje na zajedničkim dobrima, ali i stvarno nestajanje, kroz obračun s ljudima i izgon istih, kroz socijalnu represiju, kroz selektivnost stratificiranja odabranih, bogatih i moćnih, kroz politički primitivizam. Nije nam se prvi put u povijesti dogodilo takvo što, ali se malo kada dogodilo tako sublimirano, besramno i neuvijeno. Odavno smo, temeljem iskustva, morali izgubiti iluziju da su nas kroz vrijeme vodili mudri, dobri, veliki, pravedni. Svašta. Oci nacije od nas su napravili fačuke, duhovni oci su od nas radili budale. Je li bilo bolje u SFRJ ili danas, imbecilno je pitanje bez ijedne referentne točke. Kao što su i bez referentne posvećenosti sve rasprave o Stepinčevoj svetosti. "Riječ je o nadbiskupu koji bi prema svojim sposobnostima trebao biti seoski pop. Samo ga njegov visoki položaj čuva da mu čovjek ne kaže da je glup", o Stepincu je napisao, ne Jakov Blažević, kako ste možda pomislili, nego naš prijatelji i saveznik, Glaise von Horstenau koji je za Dugog svjetskog rata, poput Stepinca, stolovao u Zagrebu. Ali neka i u slučaju Stepinca institucije rade svoj posao, neka ostane blaženik sve dok generalni sekretar vatikanskog politbiroa ne utvrdi zaslužuje li orden zasluga za narod ili ne.
Utopljeni u vremenu bez srama, bez obzira, bez svetaca, pasivno čekamo milenijski rasplet, spavajući mirno poput Peđe Grbina u statusu koji nije etički i moralno ispravan, ali se zakon pobrinuo da pravo konstantno mlati pravdu nogom u guzicu. Bijeda i slom, to je hrvatska država, to je njezina suština i sadržaj, njezina olakotna okolnost pred poviješću koja na našu nesreću nikako da završi. "Grijeh je da čovjek ima tako savršenu armiju, a da s njom ništa ne napravi", rekao je nakaradni čovječuljak pa pokrenuo akciju "Barbarossa". Grijeh je imati ovakvu državu i živjeti u ovakvom dobu, a da iza sebe ostavimo samo neuspjele, neduhovite i besramne pokušaje opravdavanja zašto smo kontinuirano ispadali toliko glupi, nezajažljivi i mahniti. Mrak. Neproziran, težak, gotovo curljiv. Smrad truleži propadanja i maloumlja. Država zamišljena kao savršeni zločin nije uspjela ni u tome. Otisak kolektivnog lica što ga ostavljamo u vremenu grimasa je i fotorobot počinitelja kojeg će budući uloviti i egzekutirati bez da čekaju da institucije odrade svoj posao. Uostalom, institucija ove države tada ionako već odavno neće ni biti.
