Veran Matić odnedavno je specijalni izaslanik srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića za rješavanje pitanja nestalih. Taj težak posao s hrvatske pak strane odrađuje Ivica Vrkić, povjerenik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Matić je poznat po nizu humanitarnih akcija, a kao dugogodišnji glavni urednik i direktor TV-a B92 stekao je zavidan medijski i društveni ugled. Vlasnik je prestižnih priznanja, među kojima je i francuski orden Legije časti. Proglašen je 2012. najboljim menadžerom u Srbiji. Predsjednik je odbora direktora B92, a na čelu je i Upravnog odbora Fonda B92, humanitarne institucije. Bio je u vojsci u Zagrebu 1981. Radio je i kao dopisnik Omladinskog radija 101, od 1986. do 1991. Znaju ga danas po zagrebačkim knjižarama jer kupuje masovno sve što se pojavi. Čest je gost u Istri, Opatiji, Lovranu…
Zašto ste prihvatili poziv predsjednika Aleksandra Vučića da budete izaslanik za nestale? Mnoge je to iznenadilo s obzirom na vaše sukobe još iz doba kada je Vučić bio ministar informiranja za vladavine Slobodana Miloševića.
Koliko sam shvatio, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i predsjednik Aleksandar Vučić suglasili su se da je nužno ubrzati potragu za nestalima i spremni su postojećim mehanizmima dodati i autoritet pozicije predsjednika. Kada sam dobio ponudu, rukovodio sam se na prvom mjestu plemenitom obvezom razmišljajući ponajprije o obiteljima nestalih i teretu koje naša društva nose. Drugi važan aspekt za mene bio je da je na drugoj strani osoba kojoj vjerujem i koja nije vezana za političke obveze, agende. Praktički, ja sam specijalni izaslanik institucije predsjednika Republike Srbije koji ima iskrenu želju da se riješe svi slučajevi nestalih. Ako želimo pomoći, to mora biti bezuvjetno. Bilo bi kalkulantski da čekam da se izabere neki drugi predsjednik. Svakako, ako ne budem dobio adekvatnu podršku za rad, povući ću se, jer sam posao prihvatio pod uvjetom da ne dobivam nikakvu nadoknadu i privilegije. Samim time, nemam što izgubiti. Svjesni smo da se na našem prostoru prošlost teško zaboravlja, ali potrebno je i graditi budućnost. Pomirenje Srba i Hrvata jamčilo bi našem zajedničkom prostoru dugotrajan mir i prosperitet.
Ističete, i vi i Ivica Vrkić, da “ne tragate ni za Srbima ni za Hrvatima, nego za nestalima”. Koliko je vjerojatno da će se pitanje nestalih uistinu osloboditi politiziranja i postati isključivo humanitarno?
Pitanje nestalih ponajprije je humanitarno pitanje, zatim tehničko, a nikako političko. Ne mogu zamisliti da postoji neko tko bi imao nešto protiv toga da žrtve rata koji se završio prije 23 godine konačno nađu svoj mir. Tu je naša uloga i najveća, da osiguramo da, i kada u političkom smislu ne cvjetaju ruže na relaciji Beograd – Zagreb, proces traženja nestalih bude vrlo aktivan. Ja nisam politička figura, član stranke, nemam političke pozicije, moja egzistencija ne ovisi o politici, zato se mogu potpuno rasterećeno u odnosu na političke relacije baviti humanitarnim pitanjima. Svakako je ovaj angažman i eksperiment, ali nadam se da ćemo pronalaziti načine za pomake, bez obzira na sve.
Kako se vi planirate boriti protiv politiziranja?
Jedan od načina je da se napravi jedinstven popis nestalih. Žrtve su i Srbi, i Hrvati, i Jugoslaveni, i Bošnjaci, i Albanci, i drugi, ali žrtve nemaju nacionalnost. Svakom se slučaju treba posvetiti pojedinačno i učiniti sve da bi druga strana prihvatila odgovor. Znate, ima puno načina da se sve ispolitizira, da se traži nešto već dostavljeno ili nešto što ne postoji, i da se drugu stranu optuži da ne surađuje. Mora se prestati s bilo kakvom drugom upotrebom procesa traženja nestalih osim da oni budu pronađeni i time nađu svoj mir. Transparentnost procesa jedan je od načina kako se može spriječiti politiziranje. Želio bih da koristimo politiku kao sredstvo da pronađemo nestale i da spriječimo da se nestali iskorištavaju u političkim svađama.
Koliko će “hladni” odnosi Zagreba i Beograda utjecati na vaš posao?
Naravno da mogu utjecati, pitanje je može li se nešto učiniti da se odnosi otople. Važno je da se pronađu zajednički interesi oko kojih će se graditi stabilni, produktivni odnosi dviju zemalja. Od odnosa Hrvatske i Srbije ovisi i cijela regija. Često u Beogradu srećem eksperte iz Hrvatske koji su u konzultantskim timovima međunarodnih organizacija, pomažu u ustanovljavanju standarda koji će pomoći pridruživanju Srbije Europi. Vidim timove koji pomažu u povećanju broja transplantacija. Zašto to ne bi bila i državna politika Hrvatske, proaktivna, umjesto da bude ograničavajuća u smislu da će se blokirati pridruživanje Srbije ako ne učini ovo ili ono. S druge strane, ima puno prostora da Srbija pomogne oko otvaranja tržišta u zemljama s kojima Srbija ima trgovinske, carinske ili neke druge preferencijale. Brojne hrvatske tvrtke to već koriste. Mi u Fondu B92 surađujemo s Nenadom Bakićem koji je, čini mi se, bio osoba godine Večernjaka. Pomogao nam je da prenesemo u Srbiju njegov projekt Croatian Makers i dao osobnu donaciju kojom smo počeli edukaciju djece i uvođenje informatike i robotike u škole. I zaista, država je brzo stala iza ovog projekta. Kada bi bilo više ovakvih suradnji, mostova, bilo bi i mnogo više razumijevanja, pozitivne energije da se riješe teška pitanja. Znam da su stereotipi veliki teret, ali ja volim Hrvatsku, i siguran sam da ima puno ljudi koji gaje iste osjećaje s obje strane.
Kako ćete raditi, imate li resurse? Kako mislite “natjerati institucije” da vam pomognu?
Institucije rade svoj posao. Nisam u Srbiji naišao ni na kakvu opstrukciju. Naprotiv! Nemam neke posebne resurse. Još sam u fazi utvrđivanja činjenica i prostora gdje bih mogao napraviti iskorak. Imam podršku Komisije za nestale Vlade Republike Srbije. Nastojat ću da se kapaciteti Komisije povećaju i u ljudstvu i u financijskoj podršci. Susreo sam se s ekspertnim timom koji se sastoji od predstavnika svih službi: BIA, VBA, Tužiteljstva za ratne zločine. Zabrinjava me, pak, što moj kolega Vrkić neće imati takvu vrstu podrške u Hrvatskoj. Na konferenciji u Sarajevu gospodin Sučić, koji vodi Povjerenstvo za nestale u Ministarstvu branitelja, negativno se izjasnio o ustanovljavanju pozicije specijalnih izaslanika predsjednice i predsjednika. Za njega će to poremetiti postojeće procese potrage za nestalima i on jedino priznaje Komisiju za nestale Vlade Republike Srbije. Za mene je rekao i da sam “pogrešan čovjek”, optužujući Vučića da, otad je on došao na vlast, nema nekih pomaka. Valjda bi mi to trebao biti kompliment jer mislim da je htio reći da ću ja zaista raditi na potrazi za nestalima. Naša uloga kao izaslanika nije zamjena za Komisiju i Povjerenstvo, već dopuna, osnaživanje procesa. Geste su vrlo važne, prisutnost na komemoracijama, izjave žaljenja, isprike. Ja sam se na konferenciji u Sarajevu ispričao prisutnim obiteljima stradalih, kao i samom gospodinu Sučiću, čiji su roditelji ubijeni, bio sam u Varivodama i Gošiću, a doći ću i na komemoraciju u Vukovar i na Ovčaru.
Vrijeme čini svoje, svjedoci ratnih zločina umiru. Kako konkretno ubrzati potragu za žrtvama?
Sastavljanje jedinstvenog popisa i njegovo pročišćavanje jedan je od načina, zatim kampanja da članovi obitelji daju svoj DNK kako bi bile identificirane već pronađene žrtve, pa provjera na terenu svih sumnji da su tu masovne grobnice. Jedna od lokacija u Hrvatskoj gdje se sumnja da je pokopano oko 200 osoba još nije istražena. Nejasno mi je zašto za to treba šest godina. Ako je problem u sredstvima, vjerujem da postoje međunarodni fondovi koji čekaju da mi ponudimo projekte. Usto, mislim da se treba i tematski fokusirati. Primjerice, uskoro je godišnjica Vukovara. Morali bismo potpuno odvojiti ovu priču i oko nje graditi potragu za nestalima. U Vukovarsko-srijemskoj županiji, prema podacima Povjerenstva, traga se za 531 nestalom osobom, od čega je oko 50 srpske nacionalnosti.
U službenoj evidenciji Komisije za nestale Vlade Republike Srbije, kao nestalo se vodi 58 osoba u Vukovaru, nisu svi srpske nacionalnosti. Puno bismo postigli savezništvom na lokalnoj razini, da u potrazi za informacijama o nestalima radimo s novinarima, predstavnicima lokalnih zajednica, crkava, nevladinih organizacija, obitelji. Da se fokusiramo na konkretne slučajeve. Na primjer, ne zna se kamo je otišao autobus u koji je ispred Borovo Komerca utjerano 47 osoba. Kada bismo okupili što više svjedoka, pozvali upomoć zemlje koje bi nam mogle dati satelitske snimke, kada bismo skupili svu dokumentaciju, ne samo naših već i haaških arhiva, imali bismo više šanse otkriti gdje su tijela. I da ne dopustimo utapanje u velike načelne nacionalne brojke. Isto bismo mogli učiniti i s Bljeskom i Olujom, potpuno tematski, dubinski.
Kako ste zamislili jedinstveni popis nestalih i zašto je on važan?
On je važan kako bi se izbjegla politizacija, stvaranje nekih reciprocitetnih mehanizama, a s druge strane, na jednom mjestu, uz suglasnost obiju komisija, imali bismo sve moguće podatke o nestaloj osobi koje posjeduju obje strane. Sada imamo samo elementarne podatke u Knjizi osoba nestalih na području Republike Hrvatske, četvrto izdanje. Volio bih kada bi se tim podacima dodala sva svjedočenja prikupljena sa svih strana, obitelji, udruženja. Na žalost, nedavno sam čuo da i obitelji sve manje svjedoče jer se plaše kako će druga strana reagirati prema njihovim rođacima u Hrvatskoj. Kada je riječ o podacima Komisija za nestale, Vlada Republike Srbije potražuje 662 Srba iz Hrvatske, 370 državljana Srbije, i na “operativnoj listi” još 695 nestalih. Na listi Povjerenstva je oko 1900 osoba. Ovih 662 s liste srpske Komisije je i među 1900 na hrvatskoj listi. Za ovakvo imenovanje ima argumente i jedna i druga strana, to jesu građani Hrvatske, ali su prijavljeni u Srbiji. Zato je važno napraviti jedinstveni popis, bez natjecanja u prisvajanju žrtava. Na Šalati i u drugim mrtvačnicama trenutačno je 931 tijelo ili dijelove tijela koji nisu još identificirani. Da jesu, bitno bi se smanjio broj nestalih. Isto tako, kada bude ekshumirano oko 70 već poznatih grobnih mjesta, ovih dana je počela ekshumacija u Ličkoj županiji, za dva dana je obavljena ekshumacija devet tijela.
Imate li konkretne slučajeve nestalih koji će biti prioritet?
Tek ćemo praviti prioritete i planove kada prođemo početnu fazu istraživanja. Još se uvijek trebam susresti i s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović, što bi predstavljalo početak mog mandata.
Nestali su često bile žrtve ratnih zločina. Treba li s jednakim angažmanom raditi i na pronalasku zločinaca? Obitelji traže i pravdu za svoje mrtve.
Ovo su dva odvojena procesa. Naravno da obitelji nestalih trebaju dobiti zadovoljenje pravde. Ali i tu postoji neslaganje oko nadležnosti. U svakom slučaju, izuzetno je važna tijesna suradnja Tužiteljstva za područje ratnih zločina. To je pravi put za utvrđivanje odgovornosti i kaznenu politiku. Taj proces može pomoći utvrđivanju i sudbine nestalih. Posljednja veća grobnica u Sotinu otkrivena je upravo tijekom suđenja za ratni zločin u Beogradu.
Zbog svojih antiratnih aktivnosti nazivali su vas, kako sami navodite, i ustašom, i balijom, a šest ste godina bili pod policijskom zaštitom. Koliko vam je, s obzirom na sve to, zahtjevna nova uloga?
Vjerujem da ova misija može biti i sigurnosno rizična. Nemam problem s tim, navikao sam se.
Jesu li sazreli uvjeti da se Srbija, Hrvatska i BiH suoče s prošlošću?
Nedavno je Hrvoje Klasić rekao da su prošle 23 godine i izračunao da mi živimo sada 1968. godinu, kada je riječ o suočavanju s prošlošću u Europi. Te se godine počelo ozbiljnije govoriti o holokaustu. Hannah Arendt izvještavala je sa suđenja Eichmannu i napisala knjigu “Eichmann u Jeruzalemu”. Klasić je zaključio da, umjesto kao Europa tih godina, privodimo kraju suočavanje s prošlošću, izgleda kao da smo pred novim ratovima. Zaista mislim da imamo povijesnu, civilizacijsku obvezu da proces suočavanja s prošlošću uozbiljimo, institucionaliziramo, projektiramo planove. REKOM Inicijativa jedina se do sada nametnula s tim idejama, mislim da ju jedino Hrvatska još nije podržala. Toliko dobrih ljudi iz Srbije i Hrvatske učinilo je puno toga što je pravo suočavanje s prošlošću. Puno je njih još živo, produktivno, i treba iskoristiti te dobronamjerne ljude, njihov kredibilitet i iskustvo, i uključiti ih u proces na najvišem nivou, stvoriti srpsko-hrvatsku, ili obrnuto, komisiju za utvrđivanje činjenica, odgovornosti i pomirenje, s jasnim mandatom i ovlasti.
Od rata je prošlo 23 godine, odnosi između Srbije i Hrvatske su loši. U BiH je nakon posljednjih izbora situacija dosta napeta. Zašto ne dolazi do normalizacije?
Stalni izborni ciklusi, s puno izvanrednih izbora i predizbornih kampanja, stvaraju negativnu spiralu kada je riječ o retorici, potezima… Složeni su uzroci, specifičnosti su veoma različite po regijama, ali ono što je vrlo važno jest da se mora raditi u “dobroj vjeri”. Berlinski proces zamišljen je da rješava probleme regije poštujući širu sliku. A onda se mnogo više aktivnosti fokusiralo na ekonomsku suradnju. Ali to nije dovoljno… Francuska i Njemačka već su sedam godina nakon Drugoga svjetskog rata počele graditi Europsku uniju na tim ekonomskim vezama, ali su vrlo brzo počeli i s drugim razinama suradnje na pacifikaciji višestoljetnih ratova… Vrlo je važno imati takav proces i između Srbije i Hrvatske.
Vučićeva i Dačićeva retorika u Hrvatskoj se često doživljavaju kao vraćanje u prošlost. Kako vi, kao novinar, gledate na njihovu politiku danas prema regiji?
U cijeloj regiji imamo različite razine vođenja politike. Imamo retoriku koja je vezana uz političke agende, okolnosti… S druge strane, imamo praksu koju stvara takva neodmjerena, neadekvatna retorika. Pa onda ta praksa proizvodi političke odluke. Bio sam na komemoraciji u Varivodama, dva dana nakon napada na Pupovca. Mogao sam držati vatreni govor kao neki, i time pogoršavali ionako tešku situaciju. Odlučio sam se na odavanje počasti i pijeteta žrtvama ne dolijevajući ulje na vatru. Govori Vesne Teršelič, Pupovca, vladike Nikodima, bili su adekvatni i dovoljni, i nije bila potrebna bilo kakva dodatna intervencija. Sama moja prisutnost i razgovori s obiteljima žrtava, udruženja, sasvim je dovoljno, i u sklopu mog mandata.
Kako je medijska scena u Srbiji?
Srpska medijska scena 2000. bila je jedna od najproduktivnijih i najprofesionalnijih u Europi. Međutim, zahvaljujući brzom povlačenja donatora, neprovedenoj privatizaciji, i nerazumijevanju potrebe za nezavisnim medijima i kod novih demokratskih vlasti, vrlo brzo se smanjio broj medija, a potom je monopolima oglašivačkih agencija i njihovim bliskim odnosima s vlastima uspostavljen niz suptilnih oblika kontrole medija koji je doveo do snažnog slabljenja medijske scene. Danas je ona vrlo siromašna, ranjiva, snažno politizirana. Novinari odavno napuštaju medije i odlaze u PR agencije, osnivaju producentske timove koji žive od donacija. Sigurnost novinara je zabrinjavajuća. Međunarodne liste slobode medija i novinara dovoljno govore, stalni pad na listi Reportera bez granica, i drugih, precizno pokazuju stanje medija i slobode novinara danas u Srbiji.
Koliki je zaista utjecaj tabloida?
Utjecaj tabloida je izuzetan, ali ne samo zbog njihova broja i tiraža već upravo zato što su nametnuli vlastitu kulturu. Ona je formirana još u devedesetim godinama estradizacijom politike, politizacijom estrade. Napravili smo svojedobno serijal emisija o uspostavljanju Miloševićeve politike uz pomoć turbofolk kulture. Najveća snaga tabloida danas je u tabloidnom ponašanju zastupnika, političara na svim razinama, shvaćanju da je moć tabloida nužna svima koji žele uspon u politici. Problem je mnogo ozbiljniji nego što to izgleda.
Pogledajte video: Oružje koje je imalo ključnu ulogu u oslobađanju Hrvatske
Kako ne možeš vjerovati? Ima slučajeva gdje neki ne žele da se pronađu svi stradali prije 73 godine.