Kunić, Krpa, Kumerle – tako Reneu Bitorajcu, jednom od naših najboljih glumaca (ako ne i najboljem), dobacuju na ulici. Vjerojatno neće dugo trebati da mu dobace i dr. Babić, po korumpiranom i ljigavom ginekologu iz “Ljudoždera vegetarijanca”. Bitorajac je izvanredan glumac, ali vrlo zatvoren sugovornik. Nepovjerljiv prema novinarima, drži se samo svojih glumačkih tema, iako ima stav i o širim društvenim temama. Svoj talent i znanje prenosi i na nove generacije, pa je prije tri godine pokrenuo glumački klub “Mala akademija” s 90 polaznika.
Zašto u “Ljudožderu vegetarijancu” nosite periku odnosno imate kosu?
Zbog više razloga. Jedan od glavnih je što sam dvije godine prije tog filma igrao također glavnu i također negativnu ulogu u također Schmidtovu filmu, pa čisto da na prvi pogled riješim sve dvojbe o tome je li to Krpa postao doktor. Kao drugo, kosa mi je dala tu neku nježnu notu i mekoću. Neki mladi ćelavac s ponekim mišićem na sebi često je po predrasudama potencijalno neki opasan lik na prvu loptu, a ovako je uljuđen, elegantan, uspješan i lijepo odjeven doktor, pa tek onda zlo i društveni parazit. Perika je rađena po mjeri u Rimu i posuđena za velik novac, no siguran sam da se isplatila. Na brojnim festivalima u Europi u razgovoru s publikom odgovaram na pitanje što se dogodilo s mojom kosom. Znači i da je uvjerljiva, pogotovu onima koji me ne znaju. Što je, naravno, i zasluga žena iz šminke i maske.
Periku su vam radili po mjeri?
Da, mjerili su mi glavu centimetar po centimetar. Izrađena je od prave kose, pa kad je stigla iz Rima bila je “mrtva”, ajmo tako reći. Morali smo je prati, lakirati, tapirati... Najam perike koštao je 6000 eura.
Imate veliku moć transformacije u svojim ulogama, dovoljno je da promijenite jedan detalj na sebi i već ste sasvim druga osoba.
Pa, detalj poput kose na mojoj glavi, koju kod nas svi znaju kao glavu bez kose, i nije samo neki detalj. Naravno da je lakše kad kod nekog karaktera želite izbjeći sebe, šminka, rekvizita i garderoba puno pomognu, no tu je i ono što se ne vidi, ono unutra, malo glas, geste.... Nije lako biti glumac, ako se tome želite posvetiti, zato ću zahvaliti na komplimentu u pitanju.
U “Ljudožderu vegetarijancu” dominantna je nota ono najgore u našem društvu, korupcija, mito, prevara, laž... U tom kontekstu, koliko vas zanimaju dnevnopolitička zbivanja?
Korupcija, mito, prevara, laž, licemjerje... naša su užasna politička stvarnost kojoj i te kako crnom kronikom i senzacionalizmom pomažu novine i portali u borbi za čitatelje ili reklamu više pa se svatko tko se već ujutro o nečemu želio informirati cijeli dan osjeća loše. A ljudi se, bojim se, sve više hvataju za to i o svemu tome postaju ovisni. Iskreno se trudim da što više budem izvan tih događaja, ali kada 30 puta dnevno, tijekom dva mjeseca, htjeli ne htjeli, na TV-u, radiju ili u društvu čujete nešto o “lex Perković”, pomislite da više niste normalni. A kada vas vlastito dijete od šest i pol godina pita tko je lex Perković, shvatite tko nije normalan. Ipak se nadam da će te mlade generacije nešto promijeniti, ako ništa drugo barem da neće spominjati ustaše i partizane.
Bez sigurnosti
Takozvani ste slobodnjak, niste dio ansambla odnosno nemate stalni angažman?
Bio sam u Kerempuhu šest godina, ali kada ste dio ansambla onda s istim partnerima radite 20-30 godina. U ansamblu je sve zadano, nemate pravo odabira, postajete radna snaga. S druge strane, najlakše je biti na plaći i imati sigurna primanja. Mi slobodnjaci nemamo tu sigurnost, ali odabrao sam to da budem slobodnjak i ne bunim se. Glumačka je branša općenito obespravljena, nemamo definiranu najnižu plaću, kada snimimo neku seriju ili film, osim honorara koji dobijemo za svoj angažman nemamo više nikakvih prava. Dakle, ako se neka serija reprizira, ako je netko otkupi itd., mi glumci od toga nemamo ništa.
Vaši kolege pjevači često se u političkim kampanjama opredjeljuju ili, bolje rečeno, rade za određenu političku opciju. Da vam netko ponudi, biste li pristali na to da budete dio kampanje neke stranke ili ste možda to i bili? Koja bi vam politička opcija u tom slučaju bila bliža?
Ako sudjeluju, ne mora nužno značiti da se opredjeljuju. Jednom davno bio sam jednim dijelom angažiran kao voditelj, ali u zatvorenom dijelu kampanje. Što se opcije tiče, danas bi to bila ona opcija koja bi mi ponudila nešto nemoralno. Možda čak najbolja opcija, ona koja bi masno platila da uopće ne nastupim. Ha-ha-ha.
Ima li među glumcima više tzv. ljevičara ili desničara?
Samo nam još to fali da se kao glumci dijelimo na lijeve i desne. I ovako nas dijele na sapuničare i kazalištarce, filmaše i estradnjake, skupe i jeftine a brkaju nas i s naturščicima. Nemamo efikasan sindikat niti dogovorene najniže tarife. Hrvatsko društvo dramskih umjetnika je samo društvo. Slobodnjaci su u lošoj i nezaštićenoj situaciji, kao i mladi glumci, a većina glumaca u angažmanima mrzi što sutra ima probu. Mislim da je to sasvim dovoljno problema. Inače, podjelu na lijeve i desne smatram vrlo primitivnom. Nije u životu sve crno i bijelo, a još manje da je sve politika.
U “Metastazama” glumite agresivca opsjednutog nogometom. Jeste li brojili koliko ste puta morali opsovati u tom filmu?
Imao sam pametnijeg posla. Psovke, na žalost, koristim i privatno u nedostatku adekvatnih riječi iz hrvatskog rječnika. Psovkom čovjek nekada najbolje izrazi svoje osjećaje. U filmu je to mom liku savršeno odgovaralo.
Kad se već referiram na “Metastaze”, jeste li do određene granice agresivni? Kada bi čovjek sudio samo po vašem izgledu, ne bi vas opisao kao cvijeće?
Pa, iskreno ne bih volio da me netko opisuje kao cvijeće. Od mnogih sam, doduše, čuo i suprotno. Drago mi je da ste iskreni, ali nije mi drago ako o nekomu sudite po izgledu. S godinama sam naučio da to nikako nije dobro. A agresivnost je izrazito negativna osobina koju si nikako ne mogu pripisati. Impulzivnost, i to ne pretjeranu, eventualno da.
Glumce podcjenjuju
Dovikuju li vam Krpa na ulici?
Najčešće mi dobacuju Kunić, pa Krpa, Kumerle... Klinci se dosta identificiraju s Krpom iz “Metastaza” pa viču “Sava Krpa, Sava...”.
Može li glumac vašeg kalibra u Hrvatskoj solidno živjeti od svog posla? Primjećujem da mnogi glumci u fušu rade kao voditelji?
Ja živim i ne žalim se. Od žaljenja nema ništa. Kada sve stane, potrudim se sam. Ideja mi ne nedostaje. Glumci se, na žalost, podcjenjuju i često su nesigurni u sebe pa i u svoju vrijednost, a zapravo se sve lako da izračunati. A što se fuša tiče, pa veće je fušanje ako igrate loše i u lošoj predstavi ili seriji nego ako dobro vodite neku emisiju na TV-u. Reklame su šlag na torti.
Je li za glumce iritantno kad se moraju kreveljiti u raznim zabavnim emisijama? Nije li to posao voditelja?
Posao voditelja nikada nije kreveljenje u raznim zabavnim emisijama. Posao voditelja je vrlo zahtjevan i često jako odgovoran. Što se tiče glumaca, oni nikada ništa ne moraju, a najmanje kreveljiti se. Ne dobijete voditeljsku ulogu zato što to nitko ne želi raditi, nego zato što netko želi da to baš vi radite. A na kraju, glumac će teško voditelju oteti posao. Volim taj posao jer umoran od kazališta pobjegnem na televiziju. Smatram da nije problem što glumac vadi kuglice iz bubnja, nego je problem što se premalo snima, a ono što se snima često ide ispod granice dobrog ukusa, koji polako, ali sigurno, s vremenom i gubimo. A ubiše nas i Turci koji nikada nisu tako duboko ušli u naše krajeve.
Politički se bolje postavio nego npr. Tarik, Kekin, Severina...