Na licu mjesta njih 27 živi su izgorjeli ili su se ugušili. Još 180 ih je ozlijeđeno, a 37 ih je umrlo u bolnici od infekcije. Deseci i danas žive s posljedicama, bež šaka i stopala i s ožiljcima od opeklina. Svima im je zajedničko da su – žrtve korumpiranog sustava. Više stotina ljudi nalazilo se, naime, u rumunjskom klubu Kolektiv 30. listopada 2015. godine kada je pirotehnika korištena na koncertu heavy-metal grupe Goodbye to Gravity zapalila zvučnu izolaciju od plastike. Tragedija se dogodila u klubu koji, kako se kasnije ispostavilo, nije imao dozvolu za korištenje pirotehnike, nije zadovoljavao potrebne minimalne uvjete niti je imao požarni izlaz; u klubu koji je, unatoč svim problemima, imao sve potrebne dozvole jer je potplatio koga je trebao i nije bio jedini. Nakon jedne od najvećih rumunjskih tragedija, i brojni su drugi klubovi u Bukureštu samoinicijativno zatvorili vrata priznavši da su svi radili ilegalno – jer su mogli. Priznali su i da je čista sreća da i prije netko nije stradao. S druge strane, bolnice nisu priznale. Ni vlada nije priznala. Nisu priznali da se kradu milijuni na kupnji i prodaji razvodnjenih dezinfekcijskih sredstava, što je u konačnici ubilo brojne pacijente. To su javnosti otkrili novinari, i to u najvećoj aferi u novijoj rumunjskoj povijesti, nakon čega su uslijedili najveći prosvjedi u toj zemlji od revolucije 1989. Svijet je tada obišla vijest da su mladi prosvjednici prisilili socijaldemokratsku vladu premijera Viktora Ponte na ostavku. Zbog prosvjeda koji su bili toliko snažni da se novi izbori nisu uspjeli održati, godinu je dana Rumunjskom upravljala neovisna tehnokratska vlada.
“Zar netko mora stradati da bi se nešto promijenilo?”, pitanje je koje se najčešće postavlja u takvim situacijama, a u Rumunjskoj su morale umrijeti 64 mlade osobe da bi se nešto promijenilo. Bolni proces koji je prije pet godina preplavio rumunjsko društvo, u dokumentarnom filmu “Kolektiv” zabilježio je poznati rumunjski redatelj Alexander Nanau s kojim smo ekskluzivno razgovarali. Film koji je napravila njegova produkcijska kuća iz Rumunjske u koprodukciji s HBO Europe i Samsa Filmom iz Luksemburga, a koji je od ovog mjeseca uvršten u program HBO-a, čim je objavljen podigao je veliku prašinu kako u Rumunjskoj, tako i u svijetu. Prvenstveno jer je ogolio istinu o tome kako je mali čovjek izdan od strane države u nizu malverzacija, krađa, prijevara te u konačnici – ubojstva 64 mlade osobe.
Postali su heroji
– Požar u tom klubu bio je za nas prava nacionalna tragedija. Cijela se zemlja morala suočiti s istinom nakon što su na svoje oči vidjeli da klubovi u kojima se mladi zabavljaju nisu sigurni. Shvatili smo da u njima svatko može umrijeti i svi su barem jednom pomislili – to sam mogao biti ja, to je moglo biti i moje dijete, moj brat, sestra, unuk, unuka… – govori nam Alexander Nanau, redatelj šokantnog dokumentarca “Kolektiv”. Dobitnik međunarodne nagrade Emmy u razgovoru za Večernji list otkrio nam je zašto se odlučio snimiti film o toj teškoj temi, zašto su mu neke scene posebno teško pale, ali i je li očekivao takav odjek diljem svijeta.
– Veoma brzo nakon požara odlučio sam snimiti film jer je situacija u rumunjskom društvu postajala sve napetija. Kad se saznalo da klub nije imao požarni izlaz, a da je svejedno radio jer su vlasnici podmitili nadležne, zemljom se proširio bijes. Mlada generacija je prvi put na svojoj koži osjetila udarac korupcije starijih generacija. To je bila prekretnica, trenutak u kojem su mladi shvatili da korupcija nije samo pojam, da je ona stvarna i da ih doslovno može ubiti – govori Nanau te se prisjeća kako su nakon požara uslijedili veliki prosvjedi. Mladi su poručili da im je dosta, da žele stati na kraj staroj korumpiranoj klasi i da žele novu politiku. Alexander Nanau sve je događaje bilježio od prvog dana, a priču je odlučio prenijeti iz perspektive nekoliko novinara iz redakcije Gazeta Sporturilor koji su u mjesecima nakon požara uložili svu svoju snagu kako bi raskrinkali malverzacije u pozadini tragedije.
– Pokazalo se da su novinari ti koji stoje između vladajućih i građana te da nema njih, ni za jednu od afera ne bismo doznali. Tužna je činjenica da je većina vlada korumpirana i laže, tako da nam trebaju novinari koji će iskopati informacije i govoriti istinu. A to nije jednostavno te sam htio ovim filmom pokazati da se oni doista moraju boriti – ističe Nanau. Glavni lik kojeg prati njegov film je novinar Cătălin Tolontan koji je sa svojim kolegama iz Gazete Sporturilor razotkrio jad i bijedu trulog rumunjskog zdravstvenog sustava. Iako su vladajući i bolnice od prvog dana govorili da stradali u Rumunjskoj mogu dobiti jednako kvalitetnu zdravstvenu skrb kao u Njemačkoj te nisu tražili međunarodnu pomoć, val sumnje počeo se širiti u tjednima nakon požara kada su u bolnicama počeli umirati i pacijenti čije opekline nisu bile opasne po život. Zviždači, mahom liječnici, novinarima su tada otkrili da bolnice nemaju zadovoljavajuće uvjete. Nadalje, novinari su otkrili da bolnice koriste razvodnjena dezinfekcijska sredstva za koja su potvrdili da “ne ubijaju bakterije nego ljude”, a da većina bolničkog osoblja o tome šuti jer su također podmićeni. Uznemirujuće scene u filmu prikazuju pacijente po kojima gmižu crvi, po tim mladim ljudima koji su kasnije umrli, a film prati i uplakane roditelje kojima su nadležni rekli da im je dijete u bolnici umrlo zbog “pogreške u komunikaciji”.
– U početku je bilo veoma teško nagovoriti novinare da sudjeluju u snimanju. Oni svoju redakciju vide kao mjesto koje treba zaštititi, baš kao i istraživačke novinare te njihove informacije. Ipak, na kraju su nam odlučili otvoriti vrata i pokušati podijeliti s nama ono što rade – kaže Nanau te ističe kako mu je afirmacija i podizanje svijesti o važnosti novinarstva bio jedan od ciljeva. Javnost je, naime, dočekala kao heroje one koji su bili dovoljno hrabri da kažu istinu. S druge strane, zamjerali su drugim novinarima što je upravo sportski dnevnik bio taj koji se jedini odvažio otkriti afere. Tako je, primjerice, vršiteljica dužnosti direktorice rumunjskog javnog servisa SRTV nakon tragedije morala dati ostavku jer javna televizija u početku uopće nije izvještavala o požaru.
– Iskreno, tek sam s vremenom potpuno razumio zašto su novinari pristali na snimanje. Razgovarajući s njima shvatio sam da mladi naraštaji, koji su bili u centru tih prosvjeda, više uopće ne shvaćaju važnost novinara i zašto nam je novinarstvo potrebno. I onda su novinari iz spomenute redakcije zaključili da bi bilo poučno napraviti film kojim bi se pokazalo koja je uloga novinarstva u društvu – govori Nanau te dodaje kako se nada da će film potaknuti i potencijalne zviždače da se ohrabre i prokažu korupciju i afere kojima svakodnevno svjedoče. Ističe kako je već sada, pet godina nakon tragedije, puno više onih koji nisu spremni žmiriti na prijevaru i nepravdu.
To je film o svima nama
– Ako tisak povlađuje vlastima, vlasti će se loše ponašati prema građanima. Tako je u cijelom svijetu. Tako je bilo i kod nas – govori u filmu Cătălin Tolotan, novinar kojeg su čak i kolege iz drugih medija u filmu okrivili da prežestoko napada vladajuće. Njegova primjedba da je tako i u cijelom svijetu, pokazala se točnijom nego što su isprva očekivali, priznaje Nanau.
– Iako se radi o događaju koji je potresao Rumunjsku, film je jednako prihvaćen u cijeloj Europi pa i u svijetu. Strašno je to da se svaki građanin u svakom društvu može poistovjetiti s tim mladim ljudima koji su umrli na najgori mogući način zbog korupcije. To nam pokazuje da cjelokupni sustav u kojemu živimo više ne funkcionira i da države više ne ispunjavaju svoju temeljnu ulogu – da služe građanima. Stoga ovaj film svaki gledatelj shvaća na nekoj vlastitoj razini, kako onaj u Rumunjskoj, tako i onaj u Kanadi, Švicarskoj ili Hrvatskoj... – govori redatelj, koji smatra da diljem svijeta prevladava osjećaj nepovjerenja prema instituciji države te da se ljudi više ne osjećaju zaštićeno.
– Umjesto toga, imamo osjećaj da bi sve moglo krenuti nizbrdo u bilo kojem trenutku, da bi se društvo moglo raspasti. Ta nam ideja uopće nije strana jer smo duboko svjesni da je društvo u kojemu živimo nestabilno i destruktivno. Dovoljan je samo jedan događaj, poput požara u Bukureštu, da životi nestanu u sekundama i da cijelo društvo izgori. Mali čovjek shvatio je da se sam mora boriti za svoj život. I to vrijedi za cijelu Europu. Institucije ne funkcioniraju, države ne funkcioniraju zato što ljudi koji su na vlasti kradu i korumpirani su, rade samo za vlastiti probitak i moć i kradu naš novac – oštro poručuje Nanau, svjestan da se promjene ne mogu dogoditi preko noći. Tako je u Rumunjskoj, samo godinu dana nakon požara i prosvjeda, ista vlada koja je svrgnuta postigla najveću pobjedu u povijesti.
– Razlog što su idući izbori bili tako loši jest to što za temeljite promjene ipak treba više vremena. Ovakvi događaji mogu pokrenuti promjene, ali se one ne mogu dogoditi preko noći. Problem je i to što u privremenoj vladi koja je bila postavljena nisu svi ministri bili najbolji odabir. Mnogi od njih odlučili su ne raditi ništa tih godinu dana. Samo su se pretvarali da su drukčiji, no nisu, nažalost, donijeli promjenu koja je društvu bila toliko potrebna i koju su nam obećali pa su ljudi u konačnici ponovno ostali razočarani – kaže Nanau, dodajući da se situacija u Hrvatskoj posljednjih godina ipak promijenila što se očituje i po većoj izlaznosti na izborima. Ističe kako su prije svega mladi shvatili da trebaju participirati i zahtijevati istinu.
– Imam osjećaj da danas ipak živimo u društvu koje se probudilo i koje je svjesno da je odgovorno za sebe. Problem je što se država nije promijenila, pa su tako i tijekom koronakrize otkrivene afere, kralo se novac, naručivalo opremu od odabranih tvrtki… No društvo je sada snažnije, nevladine udruge dobile su opremu za bolnice te su primljene privatne donacije građana. Društvo se promijenilo, sada još treba promijeniti sustav – kaže redatelj koji na pitanje mogu li dokumentarni filmovi pridonijeti promjenama, dodaje kako smatra da oni ne bi trebali biti korišteni u političke svrhe niti bi trebali na bilo koji način poticati ili ubrzavati promjene, već ih samo dokumentirati. Stoga se nada da će njegov film za pet ili deset godina ljudi gledati kako bi shvatili gdje su bili nekada i gdje su sada te kako su došli od jedne do druge točke. A oni koji su ga gledali, slažu se da je riječ o remek-djelu dokumentarnog filma. Nakon svjetske premijere na Međunarodnom filmskom festivalu u Veneciji 2019. godine te prikazivanja na filmskim festivalima u Torontu i Zürichu, “Kolektiv” je osvojio nagradu za najbolji međunarodni dokumentarni film, prozvan je „remek-djelom o moći, korupciji i lažima“ te „jednim od najboljih filmova o novinarstvu“.
– Kada smo završili sa snimanjem i produkcijom, znali smo da imamo dobar film, ali nismo očekivali da će se ljudi diljem svijeta tako snažno identificirati s njim. U svakoj zemlji u kojoj smo bili, rekli su nam: “to je film i o nama” – zaključuje Nanau te dodaje kako su film gledali i oni koji su u njemu sudjelovali, novinari, žrtve požara koje su preživjele, ali i roditelji preminulih. Njihova je reakcija bila posebno snažna, a svi su mu zahvalili što je u samo dva sata uspio toliko snažno, ali i istinito prenijeti samu bit te tragične priče.
– Veliku većinu vremena bilo mi je jako teško snimati. Kad provedete toliko vremena s ljudima kojima su političari i liječnici ubili djecu, to je strašno. Bilo je teško u svakom trenutku biti fokusiran i spreman snimati bez obzira na sve – priznaje Nanau te dodaje kako već radi na novom projektu. O korupciji neće opet snimati jer je “Kolektiv” o toj temi razotkrio sve i ogolio bijedu sustava.
