Hrvatska metropola, glavni grad svih Hrvata, sjedište moći, taj mitski grad koji u imaginariju svakog hrvatskog čovjeka ima posebno mjesto, odjednom je, gotovo preko noći, postao političkom provincijom.
Sjedišta političke moći zjape prazna ili, bolje rečeno, u njima činovnici i zamjenici zamjenika održavaju hladni pogoni i poslužuju svoje šefove koji su se, bez obzira na to jesu li na godišnjem odmoru ili u radnim posjetima "ribarima i težacima", razmiljeli po Jadranu kako bi na ovom kolovoškom zvizdanu bili bliže moru. Tri moćna stupa hrvatske političke vlasti u Zagrebu obezglavljena su i ispražnjena od sadržaja. Ali to ne znači da nije zanimljivo zaviriti u njih i vidjeti što se tamo događa. Kako funkcionira Vlada i njezini uredi tijekom dva tjedna "kolektivnog godišnjeg" kada nema sjednica i onih pomno pripremljenih igrokaza premijera Zorana Milanovića koji, naoko slučajno, otvori neku vruću temu, a onda mu ministri, sjećam se da to jako dobro rade Maras, Jakovina i Bauk, nabace "loptu" na volej koji ne bi promašio ni najslabije tehnički potkovan obrambeni igrač. A premijer Milanović – kada hoće, kada ga krene i kada ga ne ponese igra i publika – pretvori se u finog fantazista koji zna politički poentirati i zabiti gol.
Dok je Vlada na kratkom kolektivnom raspustu, njezini susjedi na Markovu trgu, da ne bilo zabune, mislim na narodne zastupnike, uzimaju ljetnu stanku. Ova semantička igra, koja ne govori ništa o pravom sadržaju, podsjeća me na priču o našim gastarbajterima. Zvali smo ih radnicima na privremenom radu u inozemstvu, a tamo su ostali cijelu vječnost. Bilo bi logično da saborska stanka bude kratka, ali nije. Pretvorila se u vječnost koja traje cijelo ljeto. Stoga bi je bilo bolje nazvati ljetni zimski san saborskih zastupnika. Oni su u potpunoj hibernaciji i jedva daju znakove života.
Zašto Split, a ne Slavonija
Još su inventivniji bili u Uredu predsjednice, koji nisu ni na kolektivnom godišnjem, nemaju ljetnu stanku koja traje cijelu vječnost, nego su se domislili zaista jedne vrlo lukave i originalne ideje. Osmislili su ljetovanje, a da se to tako ne zove. Predsjednica je privremeno preselila ured u Split, a to nije ništa drugo nego godišnji odmor koji se tako ne zove.
Nije šija, nego vrat. (Na to jako paze u Uredu predsjednice jer su me svaki put napadno ispravljali kada sam slučajno rekao da je predsjednica na godišnjem). Jedino me muči pitanje zašto su predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i njezin tim izabrali Split, koji je već nekoliko godina jedna od najpopularnijih europskih turističkih destinacija, a ne, na primjer, zaboravljenu Slavoniju ili potpuno otpisanu Baniju. Osim toga, u špici sezone najmanje je Hrvata na našim mondenim i skupim otocima pa mi se i s te strane izbor Dalmacije u kolovozu čini promašenim. Što može predsjednica Kolinda poručiti i obećati Hansu iz Tirola, Wojciechu iz Gdanjska ili nekom Gaboru iz Mađarske. Pravi okus "hrvatskog težaštva" najbolje se može osjetiti u srpnju za vrijem žetve pšenice u Slavoniji. Sunce upeče, nema mora, pa čak ni nekog ustajalog i mutnog jezera, a pljeva se zavuče ispod znojne odjeće. Uostalom, to jako dobro zna i njezin savjetnik za unutarnju politiku Mate Radeljić, koji dolazi iz Osijeka, i, možda još bolje, Mladen Pavić, koji je dugo godina kao novinar pratio poljoprivredu, a onda bio desna ruka Petru Čobankoviću.
Predsjednica bi se bolje upoznala sa stvarnim problemima ljudi kada bi ljeti išla u Slavoniju, a zimi na obalu i otoke. Što je pravo Lastovo: ono usred kolovoza kada na njegove dokove pristaju šminkerske jahte ili ono usred zime kada dosadno i kišovito jugo ubija zadnji dašak životnog optimizma. Iako je cijela svita predsjedničinih savjetnika na moru, nimalo im ne zavidim. Prema šturim informacijama koje cure na kapaljku, navodno su smješteni u dvokrevetne sobe, što je vrlo neobično. Zamislite da sobu dijele savjetnik za unutarnju politiku Radeljić i glasnogovornik Luka Đurić, a da su u susjednoj sobi savjetnik za nacionalnu sigurnost Josip Buljević i savjetnik za europske fondove Mladen Pavić!.
Samo se nadam da se ujutro ne moraju ustajati prije šest sati i raditi tjelovježbu. I da ne postoji policijski sat koji propisuje da se u vojarnu moraju vratiti prije deset sati. Bilo bi strašno da moraju raditi sklekove za kaznu ako se kojim slučajem malo opuste u gradu i zakasne.
Ne znam postoji li neki sindikati političkih savjetnika ili uhljeba raznih vrsta, ali ne bi bilo loše da savjetnici potraže neku pomoć i zaštitu. Jer ovo prisilno dijeljenje sobe moglo bi se smatrati i kao nekom vrstom mobbinga...
Tko radi dok šefovi odmaraju
Zaokupljen ovim teškim mislima o "bitku i vremenu", krenuo sam u obilazak polupraznih državnih institucija. Namjeravao sam otkriti tko je ostao i što rade dok su im šefovi na ladanju? Ovo je trebao biti i svojevrsni test o tome koliko su vodeće institucije otvorene prema javnosti i medijima, test demokratičnosti glavnih medijskih operativaca predsjednika Vlade, Sabora i države.
Ne bih nikako htio da se ova moja turneja po napuštenim državnim institucijama shvati kao vapaj očajnika koji ove godine nije vidio more. Nisam frustriran zato što moram "prašinariti" po neljudskim temperaturama po sablasno praznim trgovima i zagrebačkim bregima umjesto da plovim po Jadranu. Nauživao sam se mora i nimalo ne zavidim onima koji trenutačno igraju picigin na prenapučenim Bačvicama. Pogotovo nisam od onih koji očekuju da politička elita mora skapavati na kolovoškom suncu u odijelima i kravatama. Svaki je građanin zaslužio godišnji odmor pa onda to vrijedi i za političare koliko god bili nezadovoljni njihovim radom. One koji se nikada ne odmaraju, a ljeti čiste gradske ulice, smatram demagozima koji žele zavarati javnost.
Prije "posjeta" najavio sam se odgovarajućim službama u Banskim dvorima, na Markovu trgu i Pantovčaku tako da su s mojim dolaskom bili ili su trebali biti upoznati glasnogovornik Vlade Nikola Jelić, predsjednice Luka Đurić i Sabora Marina Buntić Juričić.
Posjet Banskim dvorima nije obećavao jer se prošle srijede Zagreb znojio na tropskim temperaturama. Bez ijednog stabalca, na Markovu trgu bilo je znatno toplije od službene temperature izmjerene u hladu. Ali nije bilo onako pusto kako bi čovjek očekivao i kako je to bilo uobičajeno do prije samo nekoliko godina. Večernjakov fotograf i ja došli smo na Markov trg oko 10 sati, a kad ono, tamo nekoliko turističkih grupa. Čini mi se da sam vidio neke Talijane, Španjolce i, naravno, Korejce, koji su jednostavno poludjeli za Zagrebom. Simpatični novopečeni mladi bračni par iz Koreje izvjesio je transparent na kojem su objavili da se vole i da su svoju ljubav okrunili brakom. Dok su se spremali napraviti selfi ispred crkve svetog Marka, govore mi da u Europi planiraju ostati dva i pol mjeseca te da su oduševljeni Hrvatskom. Najviše su im se svidjeli Dubrovnik i Split. Ne znam zašto su imali potrebu naglasiti da dolaze iz Južne Koreje. Kao da je u Hrvatskoj itko ikada vidio turiste iz Sjeverne Koreje u kojoj trenutačno vlada treći izdanak komunističke dinastije Kim.
Kriju li što u Saboru?
Na ulasku u Banske dvore pozdravio nas je diskretni policajac, koji je dobro podnosio vrućinu. Zatim kratka sigurnosna provjera i prolazak kroz "rendgen". Razgovaram s osiguranjem. Kažu da nemaju posla kao inače, ali da ipak ima života. I onda iznenađenje. Dolazi nas preuzeti Dubravka Belas, zamjenica glasnogovornika Jelića, koju poznajem još iz studentskih dana. Ne znam je li to zbog susretljivosti kolegice s faksa, ali bili samo primljeni kraljevski, kao da smo neki šeici iz Katara koji su došli uložiti stotine milijune eura. Idemo u dvoranu za novinare i odmah stiže kava i velika količina vode. Strogo smo se držali uputa vremenskih katastrofičara koji inzistiraju na tome da su u ovakvim nepovoljnim uvjetima pije što više vode.
Dubravka je iskusna profesionalka koja je u Banskim dvorima, s malim pauzama, gotovo dvadeset godina. Radila je za sve premijere, od Nikice Valentića pa sve do Zorana Milanovića. Nismo razgovarali o tome, ali nema nikakve dvojbe da bi Dubravkina knjiga o tajnama Banskih dvora bila vrlo čitano štivo.
Uvjerava me da sve službe u Vladi normalno funkcioniraju. Na svom radnom mjestu su tajnica Vlade i zamjenik šefa kabineta. Više reda radi pitao sam možemo li slikati dvoranu za sjednice Vlade. Na naše iznenađenje Dubravka nam je i to dopustila. Prolazimo pokraj radnika koji mijenjaju kocke kojima je "popločen" svečani prolaz za strane delegacije. U dvorani za sjednice odmah sjedam u "fotelju" premijera, koja zapravo nije fotelja, nego udobna stolica. Dok poziram fotoreporteru na mjestu premijera, razmišljam o mandatu pravog premijera Zorana Milanovića koji se u tom trenutku odmarao u Bakarićevoj vili na Hvaru. Zamjeram mu što ovo privilegirano mjesto nije iskoristio da do kraja ostvari svoju viziju Hrvatske. Nije imao hrabrosti uhvatiti bika za rogove. Pogotovo su bile loše prve tri godine kada je, nogometnim rječnikom rečeno, više pimplao loptu nego što je želio zabiti gol.
Zadovoljan odlazim iz Banskih dvora jer nisam očekivao da ću se ovako daleko probiti. Idem u Sabor. Nije još podne, ali nekako mi se otvorio apetit. Ne bi bilo loše objedovati onaj jeftini a navodno vrlo solidni ručak u saborskom restoranu. Zovem na broj koji mi je dala kolegica koja prati Sabor. Nastaju komplikacije. Stop. Ne može se u Sabor jer je u tijeku nekakvo preuređenja pa onda nema fotografiranja. Ljubazni i neumoljivi saborski službenici napokon me spajaju s glasnogovornicom Buntić. Lijepo razgovaramo, "uvažavamo" jedno drugo kao da smo saborski zastupnici, ali kolegica Buntić ne odstupa ni milimetar. Nema ulaska u Sabor ni fotografiranja. I točka. U pauzi između brojnih telefonskih razgovora susrećem turista iz Australije koji je slučajno nabasao u Sabor. Nakon više od 45 minuta nadmudrivanja nisam se uspio probiti dalje od ulaznih vrata. Nije mi jasno zašto ne smijem vidjeti da se dvorana preuređuje. Možda skrivaju neki luksuz? Vrućina je sve veća, a mi nismo dobili ni čašu vode. Idemo prema Pantovčaku, gdje stoluje "žena iz naroda" predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Ona je za razliku od Josipa Leke, kojeg je optužila da je politički dinosaur koji treba izumrijeti, pripadnica mladih snaga koje su, barem sam dotad mislio, otvorene prema javnosti.
Kratak razgovor s glasnogovornikom Lukom Đurićem nije budio optimizam. Zaključio sam da uopće nema razumijevanja za novinarsku znatiželju. Uvjeren je da novinari trebaju pisati ono što im se servira iz političkih centara moći. Čini mi se da je bio iskreno iznenađen kada sam se prilično oštro suprotstavio takvoj praksi. Navikao je na neka druga pravila. Nedostatak demokracije i transparentnosti pravi je problem o kojem trebam razgovarati kad je riječ o naša tri stupa vlasti, a ne to hoće li naši državnici otići na odmor i okupati se.
Na Pantovčaku sam bio oko podne kada je sunce bilo u zenitu. Bio sam žedan i iscrpljen. Zamalo sam vidio fatamorganu. Naivno sam vjerovao da ću svu moguću skrb dobiti na Pantovčaku. Umjesto vode i dobrodošlice, morao sam poljubiti vrata. Za utjehu smo mogli samo fotografirati ulaz. Nisam imao snage za poziranje, nego sam samo mislio o tome da ću uskoro kupiti vodu na kiosku.
>>Predsjednica nastavlja uređenje, crveni tapison zamijenila plavim
Izgleda da su u ljetnoj shemi sigurnosni uvjeti za predsjednicku rezidenciju puno lezerniji, kad uvjeti koji su u ratnim uvjetima bili dobri Tudjmanu u Visokoj nisu po pe-esu za Gdju. kojoj su na radnom godisnjem odmoru, dobri i prostori zgradee splitsko-dalmatinske zupanije. Iz koje su obavljani drzavnicki poslovi, nazivani predsjednici stranih zemalja i tak, svasta nesto...