- Kao pacijent morala sam se boriti sa svojim kolegama i dokazivati im da ne želim da mi snimaju bubrege. Liječnik sam, poznajem struku, znala sam sve o svojoj dijagnozi i bolesti, pa dakle i to da nema potrebe da me podvrgavaju snimanju bubrega. Ipak, nisam im uspjela to dokazati - govori o svom iskustvu dr. Đula Rušinović-Sunara, predsjednica Udruge za promicanje prava pacijenata i članica stručne skupine koja je izradila Prijedlog zakona o pravima, obvezama i odgovornostima pacijenata.
- Kako je - pita se dr. Rušinović-Sunara - bolesnicima koji su laici u medicini? Barem 90 posto njih boji se liječnika išta pitati, a liječnici određenim medicinskim intervencijama na određeni način osiguravaju i sebe.
A prema predloženom zakonu - napominje - pacijent ima pravo odbiti medicinsku intervenciju, čak i zahvate za održavanje na životu ili za spašavanje života dopuštajući da bolest slijedi svoj prirodan tijek.
Što se točno predlaže ovim zakonom?
Pacijent bi, dakle, ubuduće mogao kod javnog bilježnika, ili usmeno uz dva svjedoka, unaprijed odbiti bilo koji oblik zdravstvene zaštite. No, sama izjava o tome ne bi bila dovoljna, već bi je provjeravalo povjerenstvo sastavljeno od tri liječnika, među kojima bi bio i psihijatar. Liječnik koji vodi pacijenta morao bi ga i pokušati nagovoriti da promijeni odluku.
- I ni u kojem slučaju nije riječ o otvaranju vrata eutanaziji - kaže dr. Rušinović-Sunara. Eutanazija bi bila kad bi liječnik poslušao zahtjev pacijenta da mu se skrate muke, što zakonom nije dopušteno. Osim toga, to je pitanje i etički dvojbeno.
- Temelj našeg Prijedloga zakona o zaštiti pacijenata je pravo na potpunu obaviještenost pacijenta i na zaštitu njegovih ljudskih prava. To znači da liječnik mora svom pacijentu razumljivim jezikom objasniti sve o njegovoj bolesti kako bi on mogao relevatno odlučivati o sebi. A organizacijom zdravstvene zaštite, liječniku se mora dati za to vremena - kaže dr. Rušinović-Sunara.
Ljudsko je pravo i da samostalno odlučuje o odricanju medicinske pomoći u svakoj bolesti, uz raspolaganje točnim informacijama.
Doduše, bolesnici s karcinomom u zadnjoj fazi u stvarnosti u nas i nemaju previše problema s liječenjem koje bi mogli odbiti. Mnogi ostaju kod kuće, jer i ne mogu više dobiti smještaj u bolnici, a na obitelji ostaje da nekako organizira njegu kod kuće.
- Medicina mora utvrditi kriterije po kojima će ta liječnička povjerenstva odlučivati, a o svemu još treba u javnosti detaljno raspravljati - kaže pravnik Josip Mađarić, koji je sudjelovao u izradi dokumenta o pravima pacijenata. Napominje da bi puno razgovora moglo biti i o odredbi koja daje mogućnost da bolesnik unaprijed imenuje osobu koja će odlučiti u njegovo ime o tome hoće li se liječiti ili ne kad on to više ne bude mogao sam.
- Doslovno nikad nisam vidio pacijenta koji je odbio terapiju - rekao je dr. Nikola Mandić, psihijatar i etičar, predstojnik Klinike za psihijatriju Kliničke bolnice Osijek.
Iza njega je četrdeset godina radnog iskustva i događalo se, kaže, da mu ljudi umiru na rukama.
- Ali u očima im je i posljednje sekunde bila samo jedna želja - za još jednom sekundom života - tvrdi dr. Mandić i napominje da se između liječnika i pacijenta mora graditi povjerenje.
Pacijentima se, usto, mora na vrlo jednostavan i ljudski način objasniti od čega boluju i pošteno im reći o mogućnostima liječenja. Ali, isto tako, od pacijenta se nikad ne smije odustati.
Diana Glavina, Silvana Perica, Željka Mandić
