Zanimljivo kako država uvijek pronađe način da utjera dug od običnog
čovjeka, dok otpor velikih ne uspijeva slomiti. U slučaju malog Hrvata
državna će tvrtka promptno reagirati i ovrhom mu s računa uzeti što joj
duguje za struju. Ne tako davno javnost se zgražala nad pričom o jednoj
baki koja je zbog duga za struju završila, ni manje ni više, nego
u zatvoru. Malome će Hrvatu skupo plaćeni odvjetnički ured, koji se
proslavio u doba tajkunske privatizacije, bez razmišljanja poslati
zahtjev da hitno plati zaostalu TV pretplatu i, naravno, pripadajuće
kaznene kamate. Mali će Hrvat ostati bez kuće, obrta i zemlje ako ne
može otplaćivati kredite, pa čak i one koje je za stimuliranje
poduzetništva osmislila država. Za maloga Hrvata nema oprosta kad
duguje državi. S velikim je Hrvatima druga priča.
Njihovi se porezni dugovi broje u stotinama milijuna kuna, a to se ne
može skinuti običnom ovrhom. Poznate menadžere ne možeš, kao baku iz
priče o struji, staviti u zatvor. Oni državi postaju partneri s kojima
se dogovara model otplate duga. Na dogovore s državnim dužnosnicima
dolaze u blistavim automobilima i odijelima iz najnovije linije
svjetskih kreatora. Već govorom tijela šalju poruku samouvjerenosti i
nevinosti, a kad progovore, ozbiljno ili slatkorječivo, već prema
potrebi, objašnjavaju da su za ovu državu zaslužni tek mrvicu manje od
branitelja koji su izlagali život u nekom blatnom rovu.
Sudeći prema modelu koji je prošlog tjedna, na dan početka Svjetskog
nogometnog prvenstva, ozakonjen u Saboru, kako bi se perjanice domaćeg
nogometa, Dinamo, Hajduk, Osijek i Rijeka, spasile dužničkog ropstva,
država ima sluha za argumentaciju nogometnih menadžera. Pod krinkom
prepuštanja njihovih dugova lokalnoj samoupravi, koja tako može ući u
vlasničku strukturu velikih klubova, država im je zapravo oprostila dug
od 750 milijuna kuna. To su, prema službenom izračunu, neplaćene
porezne obveze koje su naši nogometni domoljubi uskratili državi koju
toliko vole.
Istodobno, Hrvatska stranka umirovljenika, partner u državnoj vlasti,
pokušava užicati 300 milijuna kuna na godišnjoj razini kako bi 1,1
milijun umirovljenika dobilo božićnicu od 100 do 500 kuna. Očekivati je
da će taj zahtjev završiti u ropotarnici propalih ideja. Nedavno je
županijskim bolnicama prijetila blokada zbog dugova za lijekove, ali
država je ležerno prebacila problem na lokalnu samoupravu. Kriza je
prevladana interventnim kreditima. Kako to da državi nije palo na pamet
da i nogometni klubovi mogu komercijalnim kreditom u banci riješiti
dug?
Nije valjda zato što se vole slikati u svečanim ložama, kao dio
društvene elite? Principijelan ministar financija, premijer,
potpredsjednik Vlade zadužen za gospodarstvo ili ministar sporta odbio
bi doći u ijednu od tih loža sve dok nije uplaćena i zadnja kuna u
državnu blagajnu.
Utakmicu mogu gledati i s tribina, s malim Hrvatima koji nemaju
poreznih povlastica.
Država ima pravo biti milosrdna. No, koliko je to opravdano prema
profesionalnom nogometu u kojemu caruje novac? Njihov dug nije nastao
tako što su birajući hoće li isplatiti plaće radnicima ili uplatiti
porez državi izabrali prvu opciju. Nastao je zbog najobičnije bahatosti
ljudi koji sebe nazivaju uspješnim menadžerima i međusobno se natječu u
duljini jahti. Oni domoljublje pokazuju stavljanjem ruke na srce dok
svira himna jer im je valjda previše prozaično ljubav prema domovini
pokazivati novcem. Koja to država ne bi razumjela?
LIJEPA NAŠA POLITIKA
Oprost za nogodomoljube
