Splitski Verbum objavljuje autobiografiju Josepha Ratzingera "Moj
život", sadašnjeg pape Benedikta XVI., koja osim 158 stranica teksta
sadrži i više od stotinu fotografija. Knjiga je posebno izazvala
pozornost nakon Ratzingerova izbora za papu. U Verbumu ističu da je
posrijedi "prvorazredno štivo budući da je riječ o jedinom djelu u
kojem Ratzinger sam pripovijeda o svom životu i djelovanju", počevši od
rođenja i djetinjstva u Innu i Salzachu, preko osnovnog školovanja u
Aschau, ratnih zbivanja, pohađanja gimnazije, ulaska u sjemenište u
Frisingu, studija teologije u Münchenu, pa sve do imenovanja za
biskupa i upravljanja biskupijom i Kongregacijom za nauk vjere.
Posebice je zanimljivo Ratzingerovo opisivanje Hitlerove Njemačke i
njegove službe u njemačkoj vojsci jer su ga neki za izbora za papu
optuživali da je bio Hitlerov vojnik. Njegov otac, koji je bio žandar,
dizao je glas protiv "sivaca", kako su zvali naciste. Tako se cijela
obitelj potkraj 1932. morala iz Tittmoninga preseliti u Aschau na Innu
jer mu se otac zamjerio nacistima. Ratzinger piše o sebi:
"Zbog sve većega nedostatka ljudstva vlastodršci su 1943. smislili
nešto novo. Tvrdilo se da učenici internata ionako moraju živjeti u
zajednicama, daleko od kuće, i da stoga ne postoji zapreka da se njihov
internat premjesti u blizinu protuzračnih bitnica... Ja, doduše, već
odavno nisam više bio u internatu, ali sam pravno još uvijek pripadao
traunsteinskome dječačkom sjemeništu. Tako je mala skupina
sjemeništaraca iz mojega razreda 1926. i 1927. godište
pozvana u München u odjel zračne obrane...
Stanovali smo u barakama kao i redovni vojnici, koji su očito bili u
manjini, dane su nam iste uniforme i morali smo uglavnom obavljati istu
službu... Naš je prvi položaj bio Ludwigsfeld na sjeveru Münchena,
gdje smo trebali čuvati podružnicu BMW-a, u kojoj su se proizvodili
motori za zrakoplove. Potom je slijedio Unterföhring, na
sjeveroistoku Münchena, ubrzo potom Innsbruck gdje je bio razrušen
kolodvor i činilo se nužnim pojačati obranu. No, napadi nisu ponovljeni
te smo napokon premješteni u Gilching, sjeverno od Ammerseea, s
dvostrukom zadaćom: trebali smo štititi postrojenja u Dornieru, odakle
su uzletjeli prvi lovci-mlaznjaci, i posve općenito, spriječiti
operacije savezničkih lovaca koji su se u ovoj zoni okupljali prije
napada na München... Pripadao sam telefonskoj službi...
U "radnu službu"
Mi koji smo u međuvremenu ušli u vojničku dob, 10. rujna 1944.
otpušteni smo iz protuzračne obrane u kojoj smo služili kao učenici.
Kada sam se vratio kući, već me na stolu čekao poziv u radnu službu.
Dana 20. srpnja uslijedila je beskonačna vožnja u Burgenland gdje nam
je... dodijeljeno logorište u trokutu teritorija u kojemu Austrija
graniči s Mađarskom i Čehoslovačkom...
Naši su pretpostavljeni najvećim dijelom bili nekadašnji pripadnici
takozvane Austrijske legije, dakle stari nacisti koji su za vrijeme
vlade kancelara Dollfußa sjedili u zatvoru, fanatični ideolozi
koji su nas nemilice zlostavljali. Jedne noći su nas izbacili iz
kreveta i postrojili, polusnene, odjevene u športsku odjeću. Jedan je
SS-časnik naredio da jedan po jedan istupimo naprijed i potom bi,
iskorištavajući naš umor i stajanje pred okupljenom skupinom, pokušao
iznuditi dragovoljno javljanje u SS-jedinice. Mnogi su dobrodušni
kolege na ovakav način bili gurnuti u tu zločinačku skupinu. S još
nekolicinom ja sam imao sreću što sam mogao reći kako namjeravam
postati katolički svećenik. S uvredama i psovkama bi nas gurnuo
natrag...
Ritual s lopatom
Podučavani smo prema ritualu koji je zacijelo smišljen tridesetih
godina i koji je predviđao neku vrstu kulta lopate i kulta rada kao
oslobađajuće moći. S ceremonijalnom smo vojničkom disciplinom morali
učiti kako se lopata uzima, stavlja na rame i odlaže. Čišćenje je
lopate, na kojoj nije smjelo ostati ni zrnce prašine, pripadalo bitnim
elementima ove pseudoliturgije. Taj se lažni svijet srušio preko noći
kada se susjedna Mađarska, na čijoj smo granici bili smješteni, u
listopadu predala Rusima koji su u međuvremenu prodrli duboko u
unutrašnjost zemlje...
Dan za danom morali smo odlaziti iz logora i podizati takozvani
Jugoistočni zid: tenkovske prepreke i rovove koje smo zajedno s cijelom
vojskom, navodno dragovoljnih radnika iz svih zemalja Europe, morali
razvlačiti preko plodna zemljišta burgenlandskih vinograda... Dana 20.
studenoga su nam uručeni kovčezi s našom civilnom odjećom i otpremljeni
smo na vlak koji nas je poveo kući... Potom smo pozvani u München
i ondje razvrstani na različita odredišta. Mjerodavni je časnik očito
bio distanciran prema ratu i Hitlerovu sustavu...
Tako je mene odredio za traunsteinsku pješačku vojarnu i očinskom
me dobrotom ohrabrio da priuštim sebi još nekoliko slobodnih dana kod
kuće i da se ne žurim previše... Od sredine siječnja, nakon završetka
temeljne obuke, stalno smo premještani na različita mjesta
traunsteinskoga okruga...
Međutim, sporost s kojom su Amerikanci napredovali sve je više odgađala
dan oslobođenja. Potkraj travnja ili početkom svibnja ne znam
više točno odlučio sam poći kući. Znao sam da je grad okružen
vojnicima koji su dobili zapovijed da vojne bjegunce na mjestu
ustrijele. Zbog toga sam iz grada pošao manje poznatim, sporednim
putem, s nadom da ću proći neopažen. No, na izlazu iz jednoga
pothodnika stajala su na straži dvojica vojnika i na trenutak je stanje
za mene postalo veoma kritično.
No, hvala Bogu, bili su to vojnici kojima je rat dozlogrdio i koji više
nisu htjeli ubijati. Morali su, dakako, naći izliku kako bi me pustili
da prođem. Zbog ozljede ruka mi je bila zavijena. Rekli su: Prijatelju,
ti si ranjen. Pođi dalje. Tako sam stigao kući bez teškoća."
No to još nije bio kraj. Kad su Amerikanci ušli u selo, identificirali
su ga kao vojnika i odveli ga kao ratnog zarobljenika na vojno
uzletište u Bad Aibling, do kojega je tri dana pješačio. Otpušten je
19. lipnja 1945. godine.
Kako sam se razišao s Hansom Küngom
"Njega sam (Hansa Künga, nap. Z. D.) upoznao 1957. na sastanku dogmatičara u Innsbrucku... Tako je nastao dobar međusobni odnos, premda je nakon recenzije njegove knjige među nama došlo do nešto ozbiljnije rasprave o teologiji Sabora. No, obojica smo to držali legitimnim razlikama teoloških pozicija koje su potrebne za plodan napredak mišljenja. Nismo mislili da te razlike umanjuju našu obostranu simpatiju i sposobnost za suradnju... Razgovor s njime uvijek mi je bio veoma poticajan, ali kada se počelo ocrtavati njegovo usmjerenje prema političkoj teologiji, osjećao sam da raste suprotnost koja je mogla poprimiti i veće razmjere."
Sumnjali smo u rimske odluke
"Kada gledam unatrag na intenzivne godine svojega teološkog studija, mogu se samo čuditi svemu onome što se danas tvrdi o predsaborskoj Crkvi. Svi smo živjeli s osjećajem novoga početka... Crkva je za nas bila životna ponajprije u liturgiji i u veliku bogatstvu teološke predaje. Zahtjev celibata nismo shvaćali olako, ali smo ipak bili uvjereni da se smijemo pouzdati u stoljetno iskustvo Crkve i da će ovo odricanje, koje je prodiralo u dubinu našega bića, biti plodno... Možda je i njemačka oholost pomalo pridonijela tomu da smo držali kako znamo bolje od onih dolje. I zbog iskustava našega štovanog profesora Maiera sumnjali smo u primjerenost nekih rimskih odluka..."
Umalo sam se utopio
"U prosincu, kratko prije Božića (1932., nap. Z. D.), stigli smo u svoj novi zavičaj u Aschau na Innu, u imućno selo s velikim lijepim imanjima. Majka je bila ugodno iznenađena lijepom kućom koja nam je bila dodijeljena. Neki je seljak sagradio vilu s terasom i balkonom koja je, prema tadašnjim mjerilima, bila uistinu moderna i potom je iznajmio žandarmeriji. Ured i stan drugoga žandara bili su smješteni u prizemlju. Nama je bio dodijeljen prvi kat gdje smo se mogli udobno smjestiti. Ispred vile nalazio se vrt s lijepim raspelom okrenutim prema cesti, a pripadala joj je i velika livada s jezercem punim šarana. U tome sam se jezercu jednom umalo utopio, igrajući se pokraj njega."
