Dok ovo čitate, možda će u Hrvatskom saboru već biti ratificirana Istanbulska konvencija. No bila ili ne bila prihvaćena, (politički) život će teći dalje kao i dosad, a jedine stvarne posljedice sporova oko tog dokumenta bit će za nekoga povoljniji za nekoga nepovoljniji rezultati na idućim izborima. Ništa se drugo neće dogoditi, ali ljevičari misle drukčije. Pošto im se sada pridružio i Andrej Plenković, oni zapravo u samostalnoj Hrvatskoj nikad nisu bili jači niti tako moćno dominirali u javnosti.
Kad biste izračunali koliko je glasova u toj javnosti za Istanbulsku konvenciju a koliko protiv, omjer bi potpuno obratan od uvjerenja u narodu – bio bi otprilike 90 prema 10 posto u korist ljevičara. Jer glasovi tek pokojeg političara, pokojeg kolumnista, pokoje udruge te biskupska priopćenja ne čine niti tih deset posto. Unatoč tome ljevičarska je paranoja narasla do fantastičnih razmjera, pa tako jedan bivši dužnosnik jedne poznate stranke i bivši veleposlanik piše da bi prevlast “ultrakonzervativne koncepcije fundamentalističkih udruga” mogla dovesti u pitanje “pravo na izbor, pravo na rastavu braka i pravo na ideološki nepristrano obrazovanje utemeljeno na znanstvenim spoznajama”.
Ali vrhunac paranoje tek slijedi – “u pitanje bi mogla biti dovedena i mogućnost slobodnog političkog organiziranja, a – s obzirom na višestoljetno iskustvo s Indeksom zabranjenih knjiga - sloboda znanstvenog istraživanja i umjetničko g izražavanja bila bi ugrožena, a izbor javno dostupnih knjiga bio bi sužen”. Suočeni s nemoći da pojmimo takvu opasnost, možemo se samo pitati za podrijetlo toga paničnog zvonjenja na uzbunu. To bi nas dovelo do vremena Francuske revolucije kad su revolucionari o stanju u Francuskoj i o onima koji su za to stanje “krivi” pronosili nezamislive laži. No ne trebamo ići toliko daleko, jer je to daleko iz 18. stoljeća došlo k nama i živjelo cijelo vrijeme komunističke Jugoslavije, u kojoj su o političkim protivnicima pisane i govorene same laži i krivotvorine, a paranoju sličnu današnjoj izazivali su i najbezazleniji grijesi “neprijatelja socijalizma”. Jedna jedina riječ, koliko god bila nevina, ako je proglašena nepoćudnom potresala je zemlju.
Mlađim naraštajima, na primjer, teško je vjerovati da je pokrenuta hajka kad je sjajni sportski komentator, pokojni Ivo Tomić, počeo upotrebljavati hrvatsku riječ “zaleđe” umjesto strane “ofsajd”. Protiv toga “nacionalizma” grmjelo se u partijskom Centralnom komitetu, a sam Tomić je na Radio-Zagrebu suspendiran! Baš kao što su u svakom dašku hrvatskog domoljublja komunisti vidjeli pogibelj za svoju državu i svoje stražnjice, njihovi je baštinici vide danas za slobodno i demokratsko društvo u najnormalnijem izražavanju svjetonazorskih mišljenja. A od Plenkovića se traži da preispita odnose i sporazume države i Crkve. Ako on za to nema hrabrosti da se time pozabavi barem oporba. To preispitivanje značilo bi temeljit zaokret u državnoj politici, što je cilj ljevičara. No ako su, kako sam napisao, ljevičarski glasovi u javnosti u golemoj većini, postoji jedna druga većina koju treba obuzdati i ušutkati. A to je – većina naroda.
Ako je Crkva odlučno protiv Istanbulske konvencije, protiv nje su i vjernici. Ako prvi put u samostalnoj Hrvatskoj protiv HDZ-a masovno prosvjeduju i njegovi birači, onda je to najbolji znak da su iznevjereni. U Hrvatskoj se ponavlja i događa paradoks star sedamdesetak godina – “crvena” manjina diktira kriterije u javnosti, u ime većine naroda govore samo iznimni pojedinci, ustanove i udruge. Tako Istanbulska konvencija nije samo ono što u njoj piše nego i dugoročniji povratak svjetonazorne sukobljenosti države i naroda. Naravno, ta sukobljenost ne može poprimiti oblike iz totalitarnih režima, ali je već stvorila neprirodno stanje i kaos. Stranka svjetonazorski bliska Crkvi okrenula se protiv Crkve kao i Crkva protiv nje. Stranka najpopularnija u narodu okrenula se i protiv naroda i protiv većine svojih članova, većine koja se podijelila na malo hrabrije pojedince i mnogo brojnije šutljivce. Stranka koja zaslužuje gubitak većine birača neće ih izgubiti zato što nema druge stranke kojoj bi se priklonili. Stranka čija je temeljna načela većina s oduševljenjem uvijek prihvaćala, sada na silu toj većini nameće temeljit zaokret. Stranka koja je isticala svoju razliku prema oporbi sada je postala oporba vlastitim biračima, a oporba koja je uvijek HDZ dočekivala topovima sada mu prostire crveni tepih. Lijepa naša crvena!
Sve ovo što se događa u Hrvatskoj je normalna posljedica činjenice da u Hrvatskoj nije bilo revolucije i da su na vlasti ostali oni koji su Hrvatskom vladali od 1945. Oni i njihova djeca. Razlika je samo u parolama i ciljevima u koje su se zaklinjali. Ostavili su radničku klasu a prigrlili rodnu ideologiju. Ocijenili su da je to isplativije i da će ih to duže održati na vlasti. A to im je i jedini cilj. Zadržati vlast, zadržati pozicije i privilegije a usput lagodno živjeti i još dobro zaraditi. Bilo bi korektno da barem naprave spomenik hrvatskoj Pomirbi koja im je sve to omogućila.