Nitko se ne čudi kad Hrvoje Petrač optuži Vladimira Zagorca da se obogatio pljačkajući vlastiti narod. Činjenice o tome odavno su objavljene. U njihovu pripadnost kriminalno-profiterskom miljeu javnost ne sumnja. Možda su tek svote koje je Petrač izgovorio nekome frapantne jer riječ je o desecima milijuna dolara kojima se u sudnici barata kao da je riječ o desetak kuna.
Slučaj otmice djeteta Mladenu Bajiću donio je novi posao, a prosječna bi Hrvatska nakon te istrage mogla napokon doznati kako je i kamo sve nestao njezin novac za obranu. No, kako stvari stoje, Bajić bi mogao biti ključna osoba za svekoliko ozdravljenje hrvatskog društva u kojemu se više nitko i ne čudi kad političari u međusobnoj komunikaciji razmjenjuju paljbu kao da su i oni mafijaši povezani zajedničkim zlodjelima.
Da je Hrvatska besprijekorna država u kojoj ljudi ne znaju ni što je džeparenje u tramvaju, a kamoli što je organizirani kriminal, Bajić ne bi bio bez posla. Čak ni u takvim, za odmor idealnim uvjetima, državni tužitelj ne bi imao kad predahnuti koliko bi mu posla zadali političari. Svakodnevno, oni jedni za druge, s nevjerojatnom lakoćom izgovaraju toliko teške optužbe za korupciju i lopovštine da se prosječan čovjek mora pitati kako su ti ljudi uspjeli postati i ostati političke perjanice umjesto da su iza rešetaka. Jer, ako je samo polovica od onoga što političari govore jedni o drugima točno, mnogi su uglednici, koji već sad traže ponovno povjerenje birača, odavno trebali biti, ako ništa drugo, barem gurnuti na marginu.
Malo koga zanima što je istina, a što laž, jer se za istinu, po inerciji stvorenoj u prošlosti, uzima samo ono što je nečisto. Tabori negativaca se, pak, slažu ovisno o tome koja je politička ideja bliska onome tko kupuje robu. Tuđi su, naravno, negativci. Sve te teške riječi, često utemeljene na pretpostavkama i konstrukcijama koje imaju logiku, ali im nedostaju čvrsti dokazi, izvlače na svjetlo skriveni sadržaj tranzicije u politici, u kojoj su standardi godinama bili rastegljivi.
Kad Branimir Glavaš optuži Vladimira Šeksa da je reketario Stipu Gabrića Jamba za potrebe HDZ-a, prosječan potrošač političkog štiva uzima tu tvrdnju zdravo za gotovo. Jer njih su dvojica bila zajedno, pa valjda Glavaš zna što se događalo. Kad Jambo odgovori da ne želi biti uvučen u Glavašev sukob sa Šeksom te dodaje da su ionako njih dvojica bila zajedno kad su ga prije tri godine izbacivali iz HDZ-a, optužba na račun šefa parlamenta ostaje živjeti iako je u HDZ-u nazivaju glupošću. Kad oporba izračuna da bi provizija za pripuštanje Barra u Plivu mogla iznositi oko 25 milijuna eura i pridoda to HDZ-ovu stranačkom proračunu, ta pretpostavka također postaje činjenica kojom se barata u javnom govoru. Kad u protivničkom taboru, pak, izračunaju da bi SDP od Actavisa uprihodio 50 milijuna eura ili kuna, tko će se više sjetiti čega, da lobiranje nije propalo, i ta konstrukcija postaje podatak koji se vrti u predizbornim sporovima. Ako je Miomir Žužul čist u aferama koje su vezivane uz njega, kao što tvrdi, onda je on tragična figura domaće politike jer nema sredstva koje će u očima javnosti s njega sprati sumnju.
Sudske se odluke u nas još ne doživljavaju kao nešto ozbiljno ako nisu potvrdile nečiju krivnju. Slična je situacija i sa Srećkom Ferenčakom i Radimirom Čačićem... Najgore je što najčešće ni oni koji optužuju nisu bez mrlja iako se sami sebi čine uzornima. S obzirom na količinu smeća koje u predizborno vrijeme proizvode političari, Bajić bi morao ustrojiti jedinicu tužitelja specijalaca da razdijele istinu od laži u političkom govoru. Ako je to uopće moguće.
