Subota 5. studenoga
Bandić se ne može rastati od jugoslavenstva
Nedavno je Milan Bandić ne samo podupro, nego i poželjnom i lijepom proglasio terasu koju je bio počeo graditi Tomislav Horvatinčić na zagrebačkom Cvjetnom trgu. Ali pošto se njegov osjećaj za lijepo nije podudario s ukusom mnogih građana i stručnjaka, brže-bolje rugobu je dao ukloniti obećavši da će krivce kazniti.
Malo poslije iz zagrebačkog HDZ-a priopćili su da se Bandić slaže s promjenom naziva zagrebačkog Trga maršala Tita u Kazališni trg, ali se brzo predomislio i najavio referendum o tom nazivu. Ali nije Bandić u svemu tako prevrtljiv. Na primjer, baš kad je riječ o Titu.
Zna sa svakim biti u sprezi, pa i s onima koji Tita ne mogu smisliti (Crkva, desnica...), ali njemu se diktator bio utisnuo u pionirsku i omladinsku senzibilnost, i tu ostao. Teško se rastati od ideala dječaštva i mladosti, od jugoslavenstva, s bratstva i jedinstva. Pogotovo od bratstva i jedinstva.
Jer, Bandić oko sebe ima jak srpski lobi koji ga ucjenjuje (Ljuština, Kojić, Šerbedžija...), pa je i to razlog što su godinama uzaludni zahtjevi da se promijeni naziv jednog od najljepših zagrebačkih trgova koji nosi ime jednog od najvećih zločinaca i ubojica 20. stoljeća.
Nedjelja 6. studenoga
Briga za siromašne tako da se pobjegne od njih
U reakcijama na gostovanje Marijana Hanžekovića u HTV-ovu “Nedjeljom u dva” prednjačili su, naravno, prozvani mostovci. Pa tako “mozak” Mosta Nikola Grmoja preporučuje Hanžekoviću da izađe na izbore i “provjeri svoju socijalnu povezanost s hrvatskim građanima.”
Drugi mostovac, Bulj, svoju “socijalnu povezanost” s Hrvatima iskazuje pozivom Hanžekoviću da “izađe iz svojih kula bjelokosnih, skine skupa odijela i cipele i siđe među narod, pa vidi kako se te njegove ovrhe provode u praksi i koliki je broj građana u kontejneru, dok on i njegovi partijaneri stvaraju carstva”.
Kako god se Hanžeković kao odvjetnik obogatio, učinio je to na nevoljama građana, no jesu li mostovci od Boga ili ne znam koga pozvani da budu “socijalna savjest” Hrvatske? Jer oni su se “socijalno” približili Hanžekoviću, i oni mogu nositi “skupa odijela i cipele”, kao saborski zastupnici imaju goleme zarade i povlastice, nisu “u kontejnerima”, i kao dio vlasti društvena su elita koja živi na grbači građana.
Ali kao pravi revolucionari, kako sam već jednom napisao, grme protiv društvenih nepravdi i zauzimaju se za sirotinju panično nastojeći izbjeći njezinu sudbinu. Da se drže svojih riječi, svaki bi mjesec s tom sirotinjom podijelili plaću, a sebi zadržali minimalac.
Ponedjeljak 7. studenoga
Šerbedžija nikad nije imao ni srama ni morala
Rade Šerbedžija nikad nije imao srama, morala još manje. Pokazao je to i sada na Beogradskom sajmu knjiga, gdje je potpisivao svoje knjige te je u izjavi za Tanjug zažalio za “divnom Jugoslavijom” koju su uništili “nazovi heroji koji su završili u Haagu, zapravo kriminalci”.
Zažalio je, dakle, za “divnom Jugoslavijom” u kojoj je on cvao u najmračnijem razdoblju hrvatske povijesti, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad su mnogi intelektualci robijali, a Šerbedžija s Ljubišom Ristićem (koji će poslije završiti s velikosrpskim agresorima) izvodio besramnosti i spektakle po hrvatskim kazališnim scenama (na kojima se seksalo, na koje su dovođeni konji itd.). U želji za dominacijom ulizivao se komunističkim moćnicima, zlotvoru Šuvaru i Krleži.
U vrijeme rata pljuvao je po Hrvatskoj, a u Srbiji sudjelovao na mitinzima na kojima se davala potpora opstanku agresorske Jugoslavije i na kojima je pjevao hrvatske pjesme prevedene na ekavicu (Veruj u ljubav, itd.). Danas bez srama za svoje kazalište uzima novac hrvatskih poreznih obveznika... A u Beogradu je još samo trebao reći da je on zbroj srpskih povlastica i agresivnosti zbog kojih se raspala “divna Jugoslavija”.
Utorak 8. studenoga
Cinkanje Hasanbegovića da se izazove Plenkovića
Zlatku Hasanbegoviću trebalo bi odrediti kućni pritvor. Jer čim iziđe iz kuće i sretne prvog znanca te ga pozdravi i s njim, ne daj Bože, popije kavu, eto ti novinarske senzacije koja razglašava njegovu urotu protiv Plenkovića.
Tako je bilo nedavno kad je viđen s Brunom Esih, i sada kad je također s Brunom i Željkom Markić popio kavu. Premda su bili u kafiću u središtu grada, uvijek ispunjenom mnoštvom gostiju, i premda novinar Jutarnjeg lista koji ih je vidio nije čuo ni riječi njihova razgovora, opisani su kao urotnička skupina koja je na tajnom sastanku pripremala zakon o lustraciji (na tragu istih namjera Tomislava Karamarka) koji bi mogao izazvati teški sukob s Plenkovićem.
To nije drugo doli medijsko javno cinkanje za premijera, želja da ga se sukobi i nagovori na obračun s takozvanom desnicom, što s novinarstvom nema veze. Daj bar nešto kad je očito da su ljevica i SDP u rasulu i zakrvljenosti.
Srijeda 9. studenoga
I Orešković pokazao moć grabežljivosti
U imovinskoj kartici bivšeg premijera Tihomira Oreškovića piše da ima stan od 284 četvorna metra, vrijedan 5,5 milijuna kuna, građevinsko zemljište vrijedno milijun kuna, skupe automobile, satove i ušteđevinu (u stranim valutama) od oko 14 milijuna kuna. Unatoč tome zahtijevao je – i zahtjev mu je ispunjen – da kao bivši premijer šest mjeseci prima cijelu plaću, a potom pola idućih šest mjeseci.
Dok je bio tehnički premijer odmarao se u državnoj vili Costabella u Opatiji, što je proračun koštalo oko 100.000 kuna. Mnogi hrvatski iseljenici devedesetih su godina davali novac za obranu Hrvatske ili dolazili u domovinu da bi za nju ginuli, a Orešković je upravo tada počeo graditi karijeru u farmaceutskim tvrtkama te je došao i u Plivu koja je prodana budzašto, to jest Hrvatskoj oteta. Nije jedini iz dijaspore – zacijelo ga nadmašuje Ivica Mudrinić – koji se uzdizao i punio račune na nevoljama svoje zemlje i njezinih građana.
Tako se pridružio povelikom broju sunarodnjaka u domovini koji su se, dok je zemlja krvarila – a krvari svih ovih 26 godina – nakesali prodajući je i radeći kao plaćenici za profit stranih gazda. Uz Oreškovića i Mudrinića, za spomenik hrvatskim lešinarima konkuriraju Franjo Luković, Božidar Prka, Jakša Barbić, Željko Čović, Ivo Sanader i mnogi drugi koji su na hrvatskoj nemoći pokazivali moć svoga nemorala i grabežljivosti.
Četvrtak 10. studenoga
Što nas tjera da biramo Milanoviće i Sanadere?
Kako se približavaju izbori u SDP-u, u medijima se sve više ističe ideološka dezorijentiranost stranke, koja ne zna kud će, što će i kako će, te nedostatak lidera zbog kojeg se nagomilao broj kandidata za predsjednika. Ali se i sve više naglašava razorni despotizam Zorana Milanovića koji je najveći krivac za to stanje.
Dva novinara od imena, Denis Kuljiš i Željko Matić, u razgovoru na HTV-u složno su predložila novom vodstvu da ga izbaci iz SDP-a! Sama se od sebe nameće usporedba sa Sanaderom – oba su samodržačkom samovoljom uništavali i svoje stranke i državu, ionako oslabljenu Hrvatsku slabili su deset godina, ostavili je osiromašenu, prezaduženu, raseljenu, i oba su otišla neslavno i kukavički.
Što to u Hrvatskoj pogoduje dolasku sotonskih osoba na čelo najvećih stranaka i države? Jesmo li kao narod postali toliko samouništavajući da prepoznajemo svoje zlotvore i onda ih biramo? Ili je moć tih zlotvora takva da ga baš oni mogu najlakše obmanuti?
Petak 11. studenoga
Titoističko sotoniziranje američkog predsjednika
Donald Trump pobijedio je na američkim izborima unatoč odlučnim nastojanjima hrvatskih ljevičara i njihovih medija da se to ne dogodi. Sotonizirali su ga do posljednjeg trenutka, uoči samih izbora pisali su da je velika većina birača za Hillary, a oni koji su za Trumpa “ne žele da se to zna, srame se”.
I tako su, krijući se od Hrvata da kod njih ne izgube obraz, deseci milijuna Amerikanaca ipak izabrali odvratnog desničara, rasista, seksualnog manijaka, silovatelja, grabežljivca, idiota. Nema političkog miljea u svijetu koji tako samouvjereno misli da bi i u Hrvatskoj i svuda drugdje trebalo biti po njegovu, a ako nije, omalovažava se, vrijeđa, sije strah... Naslijeđe je to iz komunizma i Titove države koja je htjela biti mjera za sve na planetu.
Samo se valjda u Hrvatskoj može unaprijed tako žestoko poricati volja bar polovice Amerikanaca i držati ih smećem kao i onog kojeg biraju. I mora da bol hrvatskih ljevičara nikad nije bila nepodnošljivija. Pobijedila Kolinda, HDZ, Trump – kako će preživjeti!?
>> Pobjeda Trumpa trijumf je demokracije nad ljevičarskim terorom
>> Trump bira lojalne republikanske konzervativce i uspješne biznismene i bankare
