Neka neuobičajena ponašanja ljudi kojima sam svjedočio zadnjih dana, a koja sam objašnjavao velikom vrućinom kod zrelijih, sintetskim drogama kod mlađih i predoziranjem politikom kod najstarijih sugrađana, konačno su dobila racionalno objašnjenje.
Prvi susret s misterioznim fenomenom zbio se u utorak kad sam primijetio kako mi se na parkiralištu neki alternativac smuca iza auta s podignutim mobitelom. Kad sam prišao i upitao ga ima li nekih problema, šmugnuo je. Pomislio sam da je kakav kulturnjak, koji izvodi najnoviji performans protiv fašizacije društva, ali bio je to prvi lovac na Pokemone kojeg sam vidio na djelu. Nešto kasnije sam se umalo sudario s biciklistom, koji je također potpuno odsutan nešto ciljao mobitelom, a da je vrag odnio šalu, shvatio sam kad mi je dvoje ljudi otkazalo ranije dogovorene kave jer imaju nekog posla oko katedrale.
Što se zbiva? Prije samo tjedan dana pojavila se nova igra Pokemon GO koja je osvojila svijet. Koristeći stare likove Pokemona, koji su na vrhuncu bili prije petnaestak godina, igra spaja na dosad neviđen način virtualne likove i stvarni prostor, a to može zahvaljujući činjenici da svaki smartphone ima GPS, mape i kameru. Iako u naš dio Europe igra još nije došla službeno, neki dobrotvori su je već probili pa smo se, kao i uvijek kod ovakvih stvari, vrlo ažurno priključili globalnom trendu.
Okidač i prva jezgra igrača mladi su u ranim dvadesetim koji su bili mala djeca prije 15 godina kada su igrali videoigricu i skupljali Pokemone, tada još uvijek kao figurice, karte ili žetone. No zapanjujuće brzo, s obzirom na to da je igra lansirana 6. srpnja, zaraza se proširila i na ostale.
Za neupućene, evo i kratkog objašnjenja kako stvar funkcionira. Skineš na mobitel besplatnu aplikaciju, izabereš lik, avatar, koji u igri predstavlja tebe. Kad uključiš igru Pokemon GO, vidiš mapu grada, svoju ulicu i čovječuljka na točki gdje se nalaziš. U radijusu od nekoliko desetaka metara signalizira ti se eventualna pojava Pokemona, koji izgledaju kao mala, simpatična čudovišta. Ideš stvarnim prostorom prema toj točki, onda upališ kameru. Kamera prikazuje stvarnu sliku prostora pred tobom, dakle, ovisno o tome gdje se nalaziš, vidiš pred sobom ulicu, zid, trg, rivu, klupu u parku, žbun. Onda se, ako imaš sreće, u tom stvarnom prostoru na ekranu pojavi Pokemon. U dnu ekrana imaš lopticu koju prstom pomakneš prema njemu i tako ga “zarobiš”. Cilj je skupiti ih što više i što ih bolje tetošiti i trenirati u virtualnim dvoranama kako bi ti virtualni borci, kojima ti dođeš kao neki Mamić, bili što snažniji. Kad ih nakupiš dovoljno, možeš ići na točke u gradu koje su na mapi označene kao “dvorane”, gdje se okupljaju igrači (treneri/menadžeri) poput tebe, koji onda “puštaju” svoje Pokemone da se bore.
Osim što skupljaš gotove Pokemone, na važnijim punktovima u gradu, obično pokraj nekog spomenika, jednom dnevno možeš dobiti virtualno Pokemon-jaje. Da bi se iz njega izlegao Pokemon, s tim “jajetom” u mobitelu trebaš prijeći 2, 5 ili 10 kilometara, ovisno o kategoriji jajeta, tj. snazi Pokemona koji će se iz njega izleći. Autom bi to mogao prijeći za čas, ali kvaka je u tome što aplikacija zahvaljujući GPS-u prepoznaje ako ideš prebrzo pa “zaključi” da ne hodaš i ti kilometri ti se ne priznaju. Dakle, moraš prohodati s mobitelom. Tako od prošlog tjedna deseci milijuna ljudi diljem svijeta, uključujući i najdeblje i najljenije, što bi trebala pozdraviti Svjetska zdravstvena organizacija, sada hodaju kilometre svaki dan, na što ih donedavno nije mogao natjerati ni doktor ni društvo, ali sada jest briga za sazrijevanje Pokemon-jajeta.
Foto: Paul Edwards/News Syndication/PIXSELL
Gdje je rodijaka, bit će i zabušavanja, stoga mi već pada na pamet da, ako nije moguće varati autom ili vlakom, moguće je da netko drugi hoda umjesto tebe. Kao što postoje šetači pasa koji, za naknadu od gazda koji nemaju vremena, uzmu i po desetak ljubimaca u kvartu pa ih prošetaju, tako bi se uskoro mogli pojaviti i “šetači jaja”, tj. ljudi koji bi, recimo u poslijepodnevnim satima skupili desetak smartphonea od susjeda pa ih prošetali desetak kilometara i onda ih s izlegnutim Pokemonima vratili vlasnicima.
Pokemon GO je i najbrže rastući biznis na svijetu. Mediji su izvijestili kako je proizvođač igre, kompanija Nintendo, u samo tri dana povećala tržišnu vrijednost za sedam i pol milijardi dolara. Zaradit će svakako kroz razne vidove pokemonskog (ne)skrivenog oglašavanja, a uskoro će prodavati i naprave koje će biti povezane s Bluetoothom i vibrirati kad se u blizini pojavi Pokemon, kojeg je onda lako pokupiti. Sad su igrači još u fazi besplatnog navlačenja, a uskoro će najzagriženiji od njih za neke stvari na višim razinama igre morati ponešto i platiti.
Pokemon GO možda bude samo hit jednog ljeta, koji će splasnuti za mjesec-dva, a možda označi početak novog trenda dosad neviđenog miješanja “virtualne” i “stvarne” stvarnosti. Problematika koju otvara nije jednostavna. “Virtualna stvarnost” nikada nije potpuno virtualna, već je i ona djelo ljudskih umova i ruku i izražava neke stvarne težnje i interese, a ne treba smetnuti s uma ni to da je ova “stvarna” stvarnost uvijek dijelom kulturni konstrukt. Ali da ne kompliciram. Zašto toliko ljudi hoda gradom i skuplja Pokemone? Zašto je to tako zarazno? Igra očito primarno cilja na lovačke instinkte i na čar skupljanja, a potom i nadmetanja s drugima.
Važna je, dakle, i socijalna dimenzija fenomena jer da ih ne skupljaju ostali s kojima se možeš odmjeravati i natjecati, ne bi ih skupljao ni ti. Onome tko je izvan te supkulturne skupine pokemonista sve to izgleda potpuno bezvezno i nevažno. Taj vidi samo ljude isprana mozga koji tumaraju gradom kao kreteni s podignutim mobitelima i love virtualne prikaze koje im je aplikacija nalijepila na stvarne mape i snimke kamere. Ništa se time ne dobiva i ne gubi jer je na ovoj elementarnoj razini sve besplatno pa, osim gubitka vremena koje ljudi ionako gube i malo fizičke aktivnosti, sve skupa ni iz džepa ni u džep. Ali za one koji su inicirani u pokemonizam stvar unutar grupe postaje važna. Mjerkaju koliko ih tko ima, čiji su jači, a ako ulaze u arene, tko ima koji status. Kao što nam je npr. silno važan rezultat basketa s prijateljima iako nema nikakvog uloga i premda nitko osim onih koji igraju neće znati ishod.
Foto: Boris Ščitar/Pixsell
Osim što su Pokemoni neočekivan hit ljeta, polako postaju i top tema. Već u medijima imamo gostovanja dežurnih psihologinja koje upozoravaju na dodatno otuđivanje, dok neki drugi, otvoreniji novostima, ističu kao pozitivnu činjenicu to što su igrači ovaj put natjerani da izađu iz svojih soba, hodaju i susreću jedni druge u fizičkom prostoru.
Osim što vole sakupljati stvari, ljudi imaju potrebu biti aktivni, nešto izboriti, dosegnuti nekakav cilj. Primjerice, zarazu sportskom kladionicom ne može se objasniti samo luzerskom željom za dobitkom jer se ona može iskazivati i običnom lutrijom, lotom ili ruletom, već je kladionica i neka vrsta surogata za poduzetništvo, burzovno poslovanje za sirotinju. Ti si nešto proučio, spoznao, promislio, dobio možda i neku dojavu, sve faktore iskombinirao i uložio novac na određeni ishod. Imaš dojam da si nešto radio, a pored toga, iz dana u dan živiš s malom nadom da će ti Fortuna, božica sreće, biti naklonjena i da će se konačno potvrditi tvoja pamet, sportsko znanje, iskustvo i sposobnost procjene.
Fenomen Pokemon GO podsjeća nas kako živimo u mnogo paralelnih svjetova i da možda konflikti u našem društvu ne nestaju primarno zbog toga što se puno laže i pretvara, već doista zato što živimo u nesumjerljivim stvarnostima. Prvi put pomišljam kako naši profesionalni antifašisti, primjerice, možda nisu puki opsjenari, već kako na svojim mentalnim zaslonima doista oko sebe na našim ulicama, parkovima, rivama vide pravi fašizam i fašiste pa se protiv njih u tom svijetu pokemonski bore potpisivanjem inicijativa, tužakanjem stranim “intelektualcima” i hrabrim performansima.
O sudaru svjetova svjedoči i odluka Muzeja holokausta u Washingtonu o zabrani igranja Pokemon GO-a u njihovim prostorijama.
Dječurliji koju škole vode u muzej je priča o istinskim strahotama počinjenim prije više od sedamdeset godina virtualna, a Pokemone hvataju kao da su stvarni. Filozof Jean Baudrillard, govoreći o tome kako je simulakrum zamijenio stvarnost, svojevremeno je iznio provokativnu tezu kako se Zaljevski rat nije dogodio. Suprotno tome može se reći da se borba Pokemona stvarno događa. Virtualna stvarnost povremeno može imati neke itekako realne učinke, od malih obiteljskih nesuglasica jer će dijete možda odbiti otići s vama na izlet jer će izgubiti dan lova na Pokemone, pa do katastrofalnih posljedica koje su ostavljale borbe za velike ideje i virtualnu budućnost koju su oslikavale. Stoga, ako fenomen Pokemon GO sam po sebi i jest bezvezan, njegova pouka može biti vrlo važna i korisna.
