Zašto politička obećanja imaju okus laži? Zašto prosječan čovjek na njih odmahuje rukom čak i kad priželjkuje upravo svijet o kakvome mu u svom retoričkom nadahnuću i biblijskom osjećaju za pravdu govore političke zvijezde? Zašto političkim pričama o zaštiti radništva i počovječenju kapitalizma ne vjeruju radnici koji već tri mjeseca žive u Tvornici duhana Zagreb pokušavajući sačuvati svoja radna mjesta od vlasnika, koji je tvornicu kupio samo da bi uklonio konkurenciju?
Zašto su prema plemenitim političkim najavama sumnjičavi radnici sisačkog Slavijatransa, koji već četiri mjeseca nisu primili plaću? Zašto u kažnjavanje poslodavaca koji krše zakone ne vjeruju prodavačice koje na Badnjak rade "skraćeno" do 18 sati, a onda i Božić dočekuju među policama tog megacentra, bez naknade ih puneći proizvodima koje će prodavati dan poslije, na Štefanje, koje je u katoličkoj Hrvatskoj također blagdan?
Zašto? Zato što vrijeme prije izbora u političarima potiče čovjekoljublje i osjećaj za pravdu, ali kad se popnu na vlast, plemenitost zamijeni hladni pragmatizam. Zašto? Zato što su se u predizbornim razdobljima koja su iza nas naslušali lijepih riječi od političara, da bi im ti isti kasnije s pozicije vlasti objašnjavali zašto nije realno očekivati poništenje nezakonitih privatizacija ili utvrđivanje gdje su nestale milijarde eura zgrabljene u tom procesu, ili zašto je za konkurentnost gospodarstva bitnije omogućiti poslodavcu da jednostavnije, brže i s manjom otpremninom otpusti radnika, nego stvoriti poticajniju poreznu politiku koja će privući kapital. Ili, zašto je država nemoćna pred onima koji je, kršeći zakone, podrivaju?
Slavko Linić danas, godinu i pol prije izbora, govori kako SDP mora razmisliti o osnivanju radničkog fonda iz kojega bi se radnicima plaćao, među ostalim, i neplaćeni rad nedjeljom, a država bi se poslije namirila iz imovine poslodavca. Nevjerojatno je da političar Linićeva kalibra ne zna da hrvatski tajkuni uglavnom nemaju ništa osim gole plaće. Privatnu imovinu najčešće nemaju jer žive u vilama koje su vlasništvo tvrtki, voze se u automobilima koji pripadaju tvrtkama, plove tvrtkinim jahtama i lete kompanijinim avionima.
Ako, pak, njihova obitelj nešto i posjeduje, onda je to najčešće u vlasništvu onog drugog supružnika koji nije poslodavac zakinutom radniku ili djece koja također s kompanijom nemaju veze. Linić to zna, ali ipak prodaje robu sumnjive kvalitete, jer nešto mora prodati. Da o licemjerju takvih priča ne govorimo. Linić se vjerojatno ne sjeća kako je 2000., kad je prvi put nastupio u Saboru kao potpredsjednik Vlade za gospodarstvo, novinaru "Slobodne Dalmacije" na pitanje kad će Vlada postupiti po sudskoj odluci koja je dovela u pitanje zakonitost privatizacije te novine, potpuno bezosjećajno uzvratio da on neće uskrsavati mrtvaca. Taj Linićev "mrtvac" i u tom je trenutku, baš kao i danas, mnogima bio izvor egzistencije. Usput je plaćao i poreze iz kojih se izdvajala i Linićeva potpredsjednička plaća.
Toliko o tome. Radnička su prava velika hrvatska priča i na političkom će tržištu još dugo držati visoku cijenu. Hrvatska je Ustavom definirana kao socijalna država, ali to se, na žalost, svelo na socijalnu pomoć sirotinji, što je do neizdržljivosti opteretilo državnu blagajnu. Nijedna vlast koju smo dosad imali, pa ni Račanova socijaldemokratska koja bi trebala biti prirodni zaštitnik radnika, nije znala učinkovitim mjerama i sankcijama obuzdati divlji kapitalizam. Uvijek se sve svodilo na prazne riječi i čekanje tajminga. Treba li nakon svega pitati zašto velika politička obećanja smrde na veliko prodavanje magle?
