Sisak je odavno predgrađe Zagreba. Onaj tko u njemu živi brzo i lako
stiže do glavnog grada, ne osjećajući udaljenost od
šezdesetak kilometara. Blizina velikog grada, kao
što je Zagreb, i mir maloga, kakav je Sisak, čine se kao
idealan okvir za život ljudima zasićenim gužve i velegradske jurnjave
za karijerom, dokazivanjem i profitom.
No, zasad je to tako samo na prvi pogled. Sisak nije ugodno i lijepo
predgrađe velikog i lijepog Zagreba. Siščani više
od svega žele čist zrak koji će moći, bez straha od malignih bolesti,
udisati punim plućima. Ne žele sa svakim udahom strepiti hoće li
oboljeti od raka pluća i jesu li im djeca osuđena na odlazak prije nego
što su kročila u svijet.
Ono što se svakome čovjeku čini kao životni temelj koji se
podrazumijeva sam po sebi, Siščanima je pusta želja. I kad
je sunčano, nad njima se nadvija nevidljivi crni oblak pun sumporova
dioksida, sumporovodika i drugih otrovnih supstancija koje
ispušta industrija koncentrirana na malomu prostoru.
Plinovima koje pogoni ispuštaju u atmosferu teška
ih industrija truje, a radnim mjestima koja im još daje, u
kraju gdje su nova radna mjesta rijetkost, omogućava im kakav-takav
život.
Kako pomiriti potrebu za preživljavanjem sa samim životom? To bi
trebala odgovoriti politika. No, prošlog smo tjedna u
Hrvatskom saboru bili svjedoci još jedne ispolitizirane
rasprave u kojoj je glavno pitanje oko kojeg su se vrtjeli političari
bilo koja je vlada više učinila na smanjivanju zagađenja u
sisačkom kraju.
A to zapravo nije bitno. Ljudima koji žive u podneblju
“bogatom” kancerogenim tvarima najmanje je potrebno
prepucavanje političara oko zasluga. Pitanje je bi li s njihova
motrišta itko zaslužio zasluge. Svaka je vlada
nešto napravila, ali nijedna dovoljno.
Što oni koji s jezom odlaze k liječniku na sistematski
pregled imaju od toga da HSS i SDP napadaju HDZ? Ili od toga da HDZ
podsjeća kako je koalicijska vlada napravila manje od aktualne?
Što Siščani imaju od toga da ih se političke
stranke sjete tek u izbornoj godini? Baš ništa!
Ta saborska rasprava svedena na običan politički dribling, bez imalo
dobre volje da se zajednički potraži rješenje,
Siščanima je vjerojatno izgledala kao cinično salonsko
nadmetanje poveće skupine dokonih ljudi. Njihova je stvarnost daleko od
političkih salona. Najveći broj slučajeva leukemija i raka dojke
zabilježen je u Sisku. Najviše muškaraca
oboljelih od raka pluća i brohna živi u tom gradu.
Inina rafinerija, palionica opasnog otpada, kemijska tvornica Herbos u
kojoj se proizvode pesticidi, insekticidi, fungicidi i herbicidi,
Termoelektrana za koju se govori da noću spaljuje opasan otpad koji
nije upisan u papire...
Sve se to sabilo u sisačkom kraju. Mali se ljudi s time ne mogu boriti
sami. Treba im potpora države jer država je odgovorna za svekoliki, pa
tako i ekološki i zdravstveni standard svojih ljudi.
Palijativne mjere, koje od vremena do vremena povuku aktualne vlasti,
mogu ugasiti plamen, ali ne i vatru.
Da su u prošlotjednoj raspravi o zagađenosti Siska političke
stranke uložile malo napora da izađu iz vlastite uskogrudnosti i
pokušaju osmisliti neki zajednički akcijski plan, politika
bi pokazala da je u kriznim situacijama sposobna izaći iz virtualnog
svijeta.
Pokazala bi da se zna približiti čovjeku, da zna biti suosjećajna i da
joj ljudi nisu samo statistički podaci. No, takva je rasprava izostala.
Političari se u Saboru lako zapale i još lakše
smetnu s uma ono što je bitno. U sisačkoj priči bitni su
samo ljudi, bitna su djeca, bitan je zrak i bitan je život.
LIJEPA NAŠA POLITIKA
Politika u virtualnom svijetu
