Gotovina, Gotovina, Gotovina... Danima, tjednima i mjesecima nije bilo
medija koji nije živio na generalu niti je bilo gotovo ijednog
političara, domaćeg ili stranog, koji nije tko zna koliko puta
izgovorio njegovo ime. Činilo se da će Hrvatska stati, da će život u
njoj zamrijeti dok se ne pronađe Gotovina. Štoviše, koji put je ta
dramaturgija nalikovala približavanju sudnjega dana, barem za Hrvate.
Neki su se čak već počeli pitati: što će biti s nama ako nema Gotovine?
Kako i kamo dalje? Papagajski nam je ponavljano da je Gotovina uvjet za
ovo i ono.
A sad? Više ga gotovo nitko uopće i ne spominje. Ništa čudno! Svjetski
su moćnici Hrvatsku iscrpili na tom pitanju, a i sami su se očito
zasitili. Gotovina je prepušten pravosuđu gdje mu je i mjesto. Unatoč
tome, Hrvatska nije ostavljena na miru. Ako je netko i mislio da će
tako biti, bio je u teškoj zabludi. Država nam je sad suočena sa
zahtjevima za isplatu ratne odštete ovima i onima, znanima i neznanima,
traže se naknade za oduzetu imovinu...
Zahtjevi su se počeli pojavljivati kao gljive poslije kiše, kao da su
Hrvati dužni cijelom preostalom svijetu. Ali budimo realni, nije tu
riječ ni o kakvom ispravljanju povijesnih nepravdi, kako se to pokušava
predstaviti javnosti, pri čemu neki naši političari i politikanti opet
u mutnom love poene za sebe, nego je očito riječ o političkim
pritiscima, ucjenama i "dealovima" za nečiji račun. Za čiji? To
zacijelo nećemo doznati. I komunistička Jugoslavija je uz međudržavne
ugovore sklapala i tajne klauzule koje su do danas ostale tajne iako su
one zapravo ključ za razrješavanje problema.
I kad smo već pomislili da smo iza sebe ostavili breme Drugog svjetskog
rata i poraća, ono se vratilo na velika vrata. No činjenica da se,
srećom, ne radi o nekim izuzetno velikim odštetnim zahtjevima još više
govori u prilog tezi da se iza kulisa radi o nečemu sasvim drugome. Jer
teško da bi nastala tolika politička buka, pa čak i međudržavni
sporovi, zbog malo novca.
Je li Hrvatska nečiji poligon kako bi se izmijenila poslijeratna slika
Europe? Ili se od male Hrvatske opet traži ono što se, recimo, nikad
neće tražiti od Rusije? Jedan je povjesničar kao zaključak naveo da bi
se cijela zemaljska kugla trebala tko zna koliko puta presložiti kad bi
se počeli otvarati svi mogući i nemogući odštetni zahtjevi.
Možda Hrvatska mijenja svjetski poredak? Teško! Prije šutke odrađuje
posao za nekog većeg. Tako i danas očito vrijedi ona stara Vladka
Mačeka: "Kad se veliki tuku, mali pod stol!"
U POVODU
