Đurđu Adlešić jako su zabrinuli podaci anketa koji govore da
samo osam posto Hrvata vjeruje političarima, dok se u ostalim
tranzicijskim državama povjerenje vrti oko 20 posto. Ispada, kaže
Đurđa, da hrvatskim političarima ne vjeruje čak ni njihovo stranačko
članstvo.
Njezina će stranka, najavljuje, zajedno s partnerima iz HSS-a učiniti
sve da vrati poštovanje politici. No, je li moguće i u kojem
roku vratiti sjaj profesiji koju je godinama temeljito
urušavala njezina elita? Koliko su uvjerljive priče o
jačanju odgovornosti kad u Hrvatskoj i nema stranke koja nije umrljana
i koju se ne može prozvati zbog dvostrukih mjerila kojima svoje
zvijezde pošteđuje, a tuđe napada?
Uostalom, i sama šefica liberala, potaknuta optužbama koje u
očima birača kompromitiraju direktora Croatije osiguranja Hrvoja
Vojkovića, inače člana HSLS-a, da je trošio novac tvrtke za
reprezentaciju na svoje “gušte”,
priznaje da je i njezina stranka kriva za, na primjer, političko
imenovanje direktora u državnim tvrtkama.
Može li se uopće vratiti povjerenje uništeno političkim
muljažama, trgovačkim ugovorima, malverzacijima koje u pravilu ostaju
nekažnjene kad se radi o pripadnicima političke klase?
Ministar Branko Vukelić, na primjer, pošteđen je smjene samo
zato što je iza njega stao HDZ, jer nema vladajuće stranke
koja će dopustiti da joj ministar padne zato što to
zahtijeva oporba. Da je odgovornost u hrvatskoj politici na
višoj razini nego što jest, ministar bi se sam
povukao. Puno prije nego što je oporba uopće isplanirala
pokrenuti u Saboru postupak njegove smjene.
No, njemu to nije palo na pamet. Zašto i bi? Pa, nije on bio
direktor brodogradilišta, nego “samo”
šef Nadzornog odbora. Zapovjedna odgovornost postoji samo u
Haagu, ne i u politici. Izjavama kojima je objašnjavao da
nije imao nikakvu ulogu u nestanku pet milijuna dolara u Brodosplitu
skakao je sam sebi u usta. Najprije nije ništa znao, a onda
je ipak nešto znao, na kraju nije kriv jer je bio obmanut.
Vukelić se našao u mutnoj vodi, ali zahvaljujući HDZ-u nije
potonuo. Birači su se još jednom uvjerili kako se radi
zaštite političara spremno pokrenu i nebo i zemlja, kako se
baš zgodno, dan uoči rasprave pojavi rezultat istrage
Državnog odvjetništva prema kojemu ministar nije kriv...
SDP, koji je preko Vukelića izveo napad na Sanadera, pak, nedavno je
protestirao u Splitu. HDZ-ova vlast, kažu, sa svojim
pobočnicima nezakonito raspolaže zemljištem,
mijenjaju urbanističke planove...
No, kad takvu vrstu ponašanja demonstrira njihov zagrebački
igrač Milan Bandić, spremni su okrenuti glavu. Jer, on je ipak efikasan
gradonačelnik! Kad Bandić eutanazira političke oponente dobro plaćenim
savjetničkim i sličnim sinekurama u Zagrebačkom holdingu, njegovi
stranački kolege ne govore o političkoj korupciji...
U godini u kojoj će birači biti pozvani na birališta,
više nego ikad bi do izražaja mogla doći
prljavština koju u sebi skriva politika. Taktika
razotkrivanja protivnika svela se na nadmetanje prljavim rubljem. Za
svaku aferu koju SDP stavi na teret HDZ-u, HDZ uzvraća plasiranjem
kompromitirajućih priča o SDP-u. Kad je SDP u Saboru napadao Vukelića,
HDZ je uzvraćao nabrajajući njihove grijehe i propuste dok su bili na
vlasti.
Kao da se tuđim grijehom može oprati vlastiti. No, cilj se postiže.
Stvara se dojam da su svi jednako prljavi i dvolični. I zato Đurđa
Adlešić, ali i svi ostali stranački vođe, imaju razloga za
zabrinutost. Prljava kampanja neće pročistiti politiku. Može samo
još zamutiti močvaru. I, naravno, dodatno obeshrabriti
birače kad je riječ o izlasku na izbore.
LIJEPA NAŠA POLITIKA
Pranje svojih grijeha tuđima
