Mogućnost da glasovita američka glumica i pjevačica Barbra Streisand dođe u Bjelovar bila je iznenađujuća. Vijest da ipak neće doći, čak i očekivana. A obrazloženje zašto ne kani dolaziti neočekivano i razočaravajuće. Zapravo, neočekivano razočaravajuće. Navodno je hollywoodska planetarna zvijezda preko svoga agenta agilnim bjelovarskim organizatorima božićnog koncerta poručila da ne želi pjevati u zemlji u kojoj su za Drugog svjetskog rata ubijali Židove!
Barbra Streisand je nedolazak u Bjelovar mogla ostaviti bez ikakvog objašnjenja ili ga svesti na neku banalnost, poput "prehlade ili umora". Status svjetske zvijezde joj to omogućuje, daje alibi da izostavi bilo kakvo objašnjenje. No, glasovita Amerikanka židovskog podrijetla, poznata i po svojoj političnosti i političkom angažmanu, odlučila se i razlog svoga nedolaska u Bjelovar naći u politici. Barem tako glasi vijest iz Bjelovara. Barbra Streisand može birati gdje će pjevati. Ako ne želi pjevati u Hrvatskoj, to je njezino pravo. Moguće je da joj Hrvatska nije privlačna ni poželjna zemlja. To je legitimno. Kao što su legitimni i njezini navodni razlozi.
Razlozi su joj legitimni, ali jesu li logični? Ako se svedu na stav "zemlja u kojoj su za Drugog svjetskog rata ubijali Židove", onda američka glumica i pjevačica ne bi u Europi našla baš puno zemalja u kojima bi mogla pjevati bez traumatičnih sjećanja. Ali, ako je bjelovarska vijest istinita, glumičinom je "žrtvom" postala Hrvatska što, s obzirom na dugotrajnost i bezobzirnost proširenih predrasuda o hrvatskoj ulozi u II. svjetskom ratu, ne bi niti čudilo.
Ta je uloga zgurana u povijesni klišej, zločesto svedena samo na "ustašku prošlost". Sve to ide čak do kolektivne krivnje. Ako je Barbra Streisand zaista razlog za nedolazak u Hrvatsku našla u njezinoj prošlosti, onda ga je zapravo našla u (svojoj) predrasudi i u stereotipu o toj prošlosti.
