Fenomenološki je intrigantno kako je društvu kojem je bilo važno pod svaku cijenu Haagu izručiti generala Antu Gotovinu postalo važno tko je što učinio da nam Srbija uruči osuđenog ratnog veterana Veljka Marića. Svi se sada otimaju za politički selfie s braniteljem osuđenim za ratni zločin nad civilom u njegovoj kući, tako da bi pitanja o tomu tko je najzaslužniji što je Veljku Mariću omogućeno da nastavi izdržavati kaznu u Hrvatskoj, u ova surova predizborna vremena jedino mogao prekinuti neki još veći čin humanosti, kao što je pomilovanje, a taj je politički instrument milosrđa u rukama predsjednice države. Premda se predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović može pravdati da je novinarima samo objasnila da inicijativa za pomilovanje mora doći od njega, ona je to izrekla tako da je istodobno zvučalo i kao poziv Mariću da to učini jer je ostalo rutina, što je u euforiji oko izručenja prošlo kao samorazumljivo. U svakom slučaju predsjednica je Mariću i svim osuđenicima, pa i najtežima, ostavila barem nadu da zasad od nje barem ima smisla tražiti milosrdnost.
Njezin prethodnik Ivo Josipović u tom je smislu bio nemilosrdan pa, da je Marić izručen za njegova mandata, on ne bi bio pomilovan s obzirom na njegov principijelan stav da nitko tko je osuđen za teška kaznena djela kao što su ubojstva, silovanja pa, dakako, i ratni zločini ne može uživati njegovu milost. Tog se stava Josipović striktno držao tako da u njegovu mandatu nije bio pomilovan nitko tko je bio osuđen za ratni zločin. Njegovi prethodnici, i dr. Franjo Tuđman i Stjepan Mesić, više su puta pomilovali i osuđenike za teška kaznena djela, te su osobito Mesićevi kriteriji za pomilovanja bili čest predmet vrlo opravdanih javnih kritika jer su narušavali autoritet sudbene vlasti, osjećaj pravde i jednakosti svih pred zakonom.
Ipak, milosrdni principi Ive Josipovića u slučaju Veljka Marića zbog pritiska javnosti, a i političkih okolnosti, bili bi na velikoj kušnji. Činjenica je da je Marić s obzirom na okolnosti osuđen puno strože i za srbijanske kriterije, čiji su višestruki ratni zločinci nad hrvatskim civilima bili osuđeni blaže od njega za ratni zločin nad civilom koji je ubijen pred svojom suprugom u svome domu 31. listopada 1991. Da mu je suđeno u Hrvatskoj, pri odmjeravanju kazne sigurno bi se više vodilo računa o okolnostima kaznenog djela, pa i o tomu da nije ubijena i žrtvina supruga kao svjedok zločina. Ona puno godina poslije više nije mogla prepoznati ubojicu, a Marić je osuđen na temelju iskaza svog suborca koji je čuo pucanj pa ga je vidio kako izlazi iz kuće te mu je rekao da je ubio čovjeka jer je ženi rekao "daj mi nešto da ubijem ustašu". Specifični uvjeti izdržavanja kazne u Srbiji za Marića su nedvojbeno bili dodatna sankcija proteklih godina, zbog njega samoga, a i zbog odvojenosti od obitelji.
Bivši predsjednik Mesić svojom je odlukom o pomilovanju počinitelja zločina u Pakračkoj Poljani izazvao oštru reakciju tadašnjeg srbijanskog vrha na čelu s predsjednikom Borisom Tadićem. Premda je Mesić tu zatvorsku kaznu smanjio samo za godinu dana. Predsjednica Grabar-Kitarović odlukom o pomilovanju Marića mogla bi dati pečat ne samo svim svojim budućim aktima milosti, nego i odnosima sa Srbijom. Utoliko je i riskantna jer se nekome drugome koji se može naći u sličnim okolnostima može vratiti poput bumeranga iz Srbije. Što se pak predizbornih igara tiče, Marićeva molba prvo stiže u Ministarstvo pravosuđa koje mora prikupiti svu potrebnu dokumentaciju te se ministar Orsat Miljenić prvi o njoj treba očitovati.
>> Veljko Marić je i u domovini optuživan, poput Gotovine i cijele 'Tuđmanove Hrvatske'
>> Veljko Marić stigao u Remetinec. Supruga: Sav trud se isplatio
Ako je kriv treba biti osuđena , ali sumnjam u srpsku pravdu kao i yusupovićevu pravednost !