Kako bi Ivica Račan bio sretan da u SDP-u nema Milana Bandića. Njegov bi socijaldemokratski zbor bio skladan, a ničiji politički stil ne bi toliko odskakao da šefu stranke zadaje glavobolje. Da je Bandić član HDZ-a, Račan bi uživao. Nakon Ive Sanadera, Miomira Žužula i Andrije Hebranga, koji su odavno meta SDP-ove kritike zbog različitih afera, bio bi to još jedan HDZ-ov čovjek na kojemu bi mogli graditi izbornu kampanju u kojoj će uvjeravati građane da Hrvatska zaslužuje bolje. Račan bi mogao, recimo, govoriti da je Bandićeva arogancija još jedan dokaz da je HDZ stranka korumpiranih pojedinaca, jer da nije, kako bi čovjek koji je radni vijek proveo kao stranački činovnik i gradski dužnosnik mogao steći pravo bogatstvo u nekretninama?!
Mogao bi pitati kakav je moral stranke u kojoj jedan od najmoćnijih ljudi gradi vikendicu bez građevinske dozvole ili se privremeno razvede od supruge kako bi zajedno zaobišli zakon i povoljno, uz kadrovski stan u kojemu su živjeli, otkupili i mali stan njezine bake na vrijednoj lokaciji. Mogao bi pitati kako stranka tolerira što joj šef najjače organizacije koristi gradske tvrtke da u njima uhljebi političke protivnike, kupujući sebi mir.
No, na žalost šefa SDP-a, Bandić je u njegovim redovima i Račan ne može postavljati ta pitanja nego na njih mora odgovorati. I što je najgore, on Bandićev stil, s kojim se duboko ne slaže, mora opravdavati, čak i podržavati. Jer, prvi čovjek Zagreba moćna je figura u SDP-u. On se sigurno neće, poput Zdravka Tomca ili Ivana Ninića, naposljetku povući i osloboditi stranku tereta koji im donosi njegova snaga, koja je potpuno izvan stranačke kontrole.
Odavno je jasno da je Bandić Račanu kao žulj na nozi. Ali je isto tako odavno jasno i da šef SDP-a nema petlje da to presiječe. No, u priči koja se ovih dana zaplela oko Bandićeva novog stana nije bitan njihov odnos. Bitna su demokratska načela koja Račanov SDP brani kad ih krše perjanice drugih stranaka. Račan kaže da mediji tretiraju Bandića gore nego kriminalca i savjetuje im da se jednako žestoko pozabave i načinom na koji su imovinu stekli drugi političari, na primjer, Sanader. Šef SDP-a kao da ne razumije da Bandićev grijeh ili propust nije što je kupio veći stan, pa bio on velik i 500, a ne stotinjak kvadrata, niti je to ono što potiče medije da jure za njim.
Ono što Račan očito doživljava kao medijsku hajku na Milana Bandića zapravo je posljedica ignorancije kojom je zagrebački gradonačelnik dočekao pitanja vezana uza svoj novi krov nad glavom. Umjesto da odmah jasno kaže koliko ga je platio, za koliko je prodao stari stan i garažu, koliki je kredit digao, kolika mu je mjesečna rata, da argumentiranim podacima odgovori na moguća pitanja o svojoj ostaloj imovini, od povećeg ranča u blizini Samobora do vile u rodnoj Hercegovini, Bandić je ostavio dojam čovjeka koji nešto skriva i čija je privatnost uz to povrijeđena time što uopće mora govoriti o svojoj imovini.
No, demokracija podrazumijeva da političar mora govoriti o tome, ma koliko to osjećao kao prodor u svoju intimu. Primjedbe da nije umjesno u kapitalističkom društvu govoriti o veličini i cijeni nečijeg stana ili vrijednosti ukupne imovine, da su pitanja kako je netko nešto stekao ostaci socijalističke svijesti, u Bandićevu bi slučaju stajale da je on kapitalist. Ali nije. Bandić je političar kojemu nešto manje od 15.000 kuna mjesečne plaće osiguravaju porezni obveznici i zato im mora podnositi račune. I zato Račan može braniti Bandića kao čovjeka, ali kao šef stranke koja želi biti moralna vertikala hrvatske politike, ne smije podržavati njegov politički stil.
