Ne zna je li joj u ovih osamnaest godina bilo teže kad se njihova kći Silvana udavala pa ju nije imao tko odvesti pred oltar ili kad je bila jedina žena među očevima koji su svoje sinove doveli na nogomet. Ili, možda, kad su dolazile i prolazile pričesti i krizme njihovo dvoje djece, male i velike mature, prve ljubavi, upisi na fakultet... Sve je to prolazila bez njega. Sama je, evo, već gotovo dva desetljeća, otkako je njezin Ratko 1. svibnja poginuo u Medarima.
Bolne uspomene
– Pogođen je snajperskim rafalom ispucanim s pravoslavne crkve – priča Ljubica Milijević dok sjedimo u njezinom domu u Novoj Gradiški. Na zidu dnevnog boravka dominira fotografija pokojnog supruga, časničkog namjesnika.
– Bila je subota kad je otišao od kuće. A u nedjelju je naš sin Dejan, tada devetogodišnjak, imao prvu pričest. Crkva je taj dan bila pusta, nigdje muškaraca. Svi su otišli. U ponedjeljak je bila naša trinaesta godišnjica braka. Tog jutra susjed iz policije kazao mi je da s djecom dođem k njemu, a ja sam rekla da ne bih išla, da se bojim da će me netko tražiti. Oko nas se čula pucnjava i svi smo znali da se nešto sprema. Sutradan sam otišla k susjedu, a kad sam se vraćala, pred mojom su kućom stajala dvojica muškaraca u vojnim uniformama. Pretpostavila sam, znala, što se dogodilo. Ratko je poginuo dan prije, u ponedjeljak, na našu godišnjicu. Zašto baš na taj dan? Kao da ga je netko ukrao – priča Milijevićeva udovica.
Ratko Milijević bio je jedinac Slavice i Mladena. Volio je ribolov, zaigrati nogomet, roštiljati, družiti se s prijateljima... Volio je život.
– Ratko je govorio da do rata ne bi smjelo doći. A kad je poginuo jedan njegov kolega, iza kojeg je ostalo malo dijete, kazao je da sada vidi da je do rata došlo i da ide braniti ono što je pokušavao stvoriti. Prošao je novogradiško ratište, išao na Psunj. Djeca su je jako veselila kad je dolazio kući i donosio konzerve. Svaki slobodan trenutak bio je s nama. Danas je nama troma teško pričati o njemu. Uvijek se rasplačemo – prebirući po bolnim uspomenama kaže Lj. Milijević.
Priprema akcije
Do prošle godine, kaže, nije imala ni volje ni snage iz kuće maknuti stojeve za rezbarenje drveta. Stajali su onako kako ih je ostavio.
– Bavili smo se rezbarijom – objašnjava donoseći iz sobe ogledalo koje je njezin Ratko napravio.
– U hrvatskoj vojsci suprug je bio od 1991. godine. Zapovjednik mu je bio Željko Žgela – priča.
Brigadir Žgela o tim danima uoči Bljeska kaže:
– Akcija se pripremala dulje vrijeme i ljudi su s velikim nestrpljenjem čekali kada će prestati pripreme i kad će se krenuti. Želja je bila velika da se taj dio zemlje vrati pod hrvatsku zastavu – kaže ovaj zapovjednik 121. domobranske pukovnije čije su snage prve ušle u Okučane. Ratko Milijević nije imao sreće da to doživi. Počiva ovaj branitelj na novogradiškom groblju gdje su prošle godine, na Dan domovinske zahvalnosti, još uvijek nepoznati počinitelji oskvrnuli njegov spomenik.
– Kad se to dogodilo, osjećala sam se samo malo manje strašno nego kad je poginuo – govori udovica.
>>30 potresnih, nikad ispričanih priča o poginulim herojima pročitajte u specijalnom prilogu Junaci Bljeska u tiskanom izdanju Večernjeg lista
>>Dječak-ratnik primio je metak u srce koji je osjetila i njegova majka
>> Specijalac iz Lučkog: Tko će u rat ako mi nećemo
