Nevjerojatnih više od pola milijuna pregleda u tjedan dana zabilježio je na YouTubeu navodno duhoviti hit “Mi Hrvati” koji, priznajem, nisam razumio, iako se znam nasmijati šarmantnim voditeljskim doskočicama autora tog “filmića” Renea Bitorajca. Taj uradak nisam razumio, iako ne idem svaki dan u crkvu, navijač sam reprezentacije samo ispred televizora i ne živim, ni itko od mojih bližnjih, od domaćih i stranih turista, već sam i sam žrtva “morskih cijena”.
Dakle, iako me Bitorajčeva “satira” i “autoironija” ni na koji način osobno ne pogađaju, ne shvaćam kako je moguće što su mnogi iskreno oduševljeni njegovom pjesmom, kojoj daju značaj umjetničkog izričaja. Štoviše, takva reakcija po meni je otužan odraz aktualnog stanja duha hrvatske nacije kad su se mnogi u stanju oduševiti prepjevom koji kao da je izišao iz radionice pretencioznog “forumaša”, a usput još je i stilski loša kopija radova Luke Bulića. Osobito se ne mogu načuditi Hrvatskom novinarskom društvu, koje je s pravom reagirajući radi zaštite i takve vrste izražavanja, Bitorajca zaključivanjem a contrario okitilo titulom poželjnog avangardista uvrštavajući ga među one “koji se javnim istupima protive nametanju nazadnjaštva i netolerancije hrvatskim građanima kao poželjnog društvenog modela”!? Pa Bitorajac, boreći se protiv navodnih predrasuda jedne vrste, odnosno preuveličavajući i poopćavajući homofobne predrasude i mržnju, u toj pjesmi potiče predrasude prema drugim društvenim skupinama i neuravnoteženo rasplamsava atmosferu netolerancije.
Zloupotrebljavajući svoju glumačku karizmu, Bitorajac se “tomićevski” poigrava s osjećajima vjernika, osobito onih malih ljudi koji svaki dan idu u crkvu, šireći o njima predrasude premda sasvim sigurno nemaju ništa zajedničko sa “zatucanim” Hrvatima koje je portretirao u svojoj pjesmi. Neprilično je kad se “veliki” ljudi, čak i kad su u pravu, a Bitorajac u ovom slučaju nije, izruguju osjećajima “malih” ljudi. Za takav vid “satire” i “autoironije” o kojoj Bitorajac govori ne bi smjelo biti apsolutno nikakvog razumijevanja. I širenje predrasuda o katoličkim vjernicima predstavlja nazadnjaštvo i netoleranciju. Homofoba ima među svim vjernicima, kao i među nevjernicima, i oni su u Hrvatskoj u manjini, što je pokazao i referendum o braku, i usvajanje Zakona o istospolnim zajednicama...
Druga je stvar što se tiče navijača, osobito punoljetnih. Ali tu se od Bitorajca, sklonog humoru na svoj račun, očekivalo više autoironičnosti jer je kroz reklame u kojima je vičući “Mi Hrvati” i zaluđujući naciju nogometom poticao navijače da ispijaju “pivicu” te tako i sam zaradio finu “pinkicu”. Prilično je licemjerno što sada upravo Bitorajac koji je sudjelovao u građenju lika Hrvatine na toj simboličnoj simbiozi – nogomet, pivo i nacija – kritički istupa protiv tog svog lika iz reklama za pivo. Uostalom, bilo je prostora za unošenje autoironičnih elemenata i s osobnom nasilnom epizodom pa se mogao kritički osvrnuti na agresiju “nas Hrvata” recimo s filmskom scenom poznatog glumca koji metalnom šipkom lomi ruku djelatniku parkirališta jer njegovu liku nije posvetio adekvatnu pozornost te, dakako, pratećom porukom “Mi Hrvati”. E, tada bi se stvarno moglo reći “Rene, legendo, svaka čast, majstor si autoironije”. Ovako, njegova je poruka posve neuvjerljiva. Što je u njoj vrijedno oduševljenja”!? Osobno mi je daleko duhovitiji, a da ne govorimo o hrabrosti, bio satirični uradak “Lijepa naša haubica” u srpskim Novostima, koji se bavio daleko osjetljivijom tematikom. Iako je i u tom slučaju nedostajalo “zrno soli” jer što je to trebalo srpskoj manjini i hrvatskoj većini.
Bitorajac je neuvjerljiv i jer vizualizacija verbalnih pretjerivanja u pjesmi nije autentična. Recimo, težak križ nije na dlakavom hrvatskom poprsju, već pripada bogatom Romu i preuzet je s jednog od ruskih portala. I rasistički oglas “Iseljavam Rome (cigane) iz vašeg kraja”, nije hrvatskog podrijetla, već su se pojavili u Beogradu dan nakon nasilnog prosvjeda tamošnjih žitelja koji nisu htjeli Rome za susjede. Dakako, sve te manipulacije nisu razlog za neutemeljene kontekstualizacije takvog Bitorajčeva istupa i apsolutno ne smiju biti povod za bilo kakvo nasilje, pa ni “hrvatskih junaka” iza internetskih busija. Velimir Bujanec pretjerao je sa snimkom kućnog broja Bitorajčeva stana, ali pretjerano je i to prikazati pozivom na linč, a politikantstvo je stoga tražiti očitovanje najviših dužnosnika.
Rene je jadnik koji živi u stanu čijeg su pravog vlasnika 1945 ubili partizani.