Članak "Za tučnjave stolcima najteža kazna ukor", objavljen u Večernjem listu od 18. ožujka 2002., svakako zaslužuje reakciju.
Skandalozna, uvredljiva i optužujuća je tvrdnja pomoćnice ministra prosvjete Vesne Bilić da profesori na nasilje učenika odgovaraju nasiljem. Možda pomoćnica ministra sudi po sebi, ali kao nastavnik mogu ustvrditi u ime najvećeg dijela svojih kolega da na nasilje ne odgovaramo nasiljem; naprotiv. Da je to tako, među ostalim, potvrđuje u istom članku izjava učenika Drvodjelske škole Z. F. koji kaže: "Profesori nikad prema učenicima nisu bili nasilni". Da nasilja u školama ima, to nitko ne spori i osuđujem bilo koju vrstu nasilja profesora prema učeniku i učenika prema profesoru, ali nikako ne smijemo taj osjetljiv problem generalizirati na način kao što to čini pomoćnica ministra. To sigurno ne zaslužuje tisuće učitelja i profesora koji savjesno i odgovorno rade svoj posao u kojem nerijetko imaju strpljenja i razumijevanja za djecu i više od njihovih roditelja.
Dakle, nakon svega definitivno je jasno da u Ministarstvu prosvjete i športa ne razumiju problem i da gospođa Bilić ne zna kako riješiti problem nasilja u školama. Sve to i ne bi bilo toliko tragično da pomoćnica ministra nije upravo zadužena za tu problematiku. Da se o problemu nasilja u Ministarstvu prosvjete ozbiljno razmišlja samo od slučaja do slučaja potvrđuje i to što je nakon tragičnih prošlogodišnjih događaja u Sisku i Varaždinu ministar Strugar obećao novo zapošljavanje stručnih suradnika i podvornika. Međutim, u novom zapošljavanju do danas nije ništa konkretno učinjeno. Zato se možemo samo nadati da se slične tragedije neće ponoviti. Kolika je nužna potreba za novim stručnim službama govore sljedeće činjenice: jedan defektolog dolazi na 2456 učenika, a jedan psiholog na 3572 učenika.
Ministarstvo je u ovih godinu dana pokrenulo neke formalne poteze radi prevencije nasilja u školama kao što je program "Afirmacije pozitivnih vrijednosti protiv nasilja" i školski telefon. Sve je to samo kozmetički pristup kojim se želi zadovoljiti forma, a sadržaj mjerodavnima ionako nije važan. Nasilje u školama ozbiljan je problem koji traži konkretne mjere i treba ga rješavati sustavnim potezima u suradnji s drugim ministarstvima, od promjene zakonske regulative do konkretnih učinaka MUP-a. Ako vlast nema sluha za ovaj problem, onda to ministar Strugar mora javno reći i po cijenu ministarske fotelje. Međutim, teško je očekivati tu vrstu hrabrosti i odlučnosti.
