Još kad je donesena odluka da se državnim novcem spašava sistemski gledano nebitna Centar banka, bilo je jasno da bi to mogla biti priča koja će tužno završiti za hrvatske porezne obveznike. U tom trenutku u Hrvatskoj kao da je postavljeno pravilo “too small to fail” umjesto poznatog svjetskog i općeprihvaćenog pravila “too big to fail”. Naime, u svijetu se novcem poreznih obveznika saniraju samo one financijske institucije ili grupe financijskih institucija koje su prevelike da propadnu jer bi njihova propast mogla urušiti sigurnost cijelog financijskog sustava pa i ekonomiju cijele zemlje. Nije nam poznato da se netko, posebno ne ministri, bavi spašavanjem potpuno nebitnih i neuspješnih bančica. To je sumnjivo.
Vrlo je zanimljivo da trenutačno javnost raspravlja o tome tko je više odgovoran za pad Centar banke – neiskusni menadžeri iz Alternative fonda, Biondić kao vlasnik ili čak Hrvatska narodna banka koja možda nije trebala prerevno provoditi politiku rezervacija ili je, kako neki misle, trebala ranije u Centar banku poslati privremenog upravitelja. Međutim, ključno je da je država potrošila mnogo novca poreznih obveznika na neuspješno spašavanje za sustav potpuno nebitne bančice.
Potleušica, ne banka
Naime, netko s ne baš previše poslovne intuitivnosti odlučio je da od ukupno 97 milijuna kuna, kojima je u travnju prošle godine dokapitalizirana Centar banka, HBOR podmiri pola. Zašto je netko smatrao da treba špekulirati s javnim novcem u nebitnoj bančici u vremenima kad je jasno da je izbavljenje jedne onemoćale financijske potleušice (to se više nije moglo nazvati financijskom kućom) praktično nemoguće? Je li to formalni potpisnik programa fondova za gospodarsku suradnju ministar Maras? Je li to ministar financija Slavko Linić čija partija gaji dugogodišnje dobre odnose s obitelji Biondić? Je li to bivši prvi potpredsjednik Vlade Čačić čiji je Coning imao poslovne veze s Centar bankom? Zašto se sad uopće postavlja pitanje odgovornosti preambicioznih, nerealnih pa čak i šeprtljavih menadžera Alternative fonda, kad oni ionako nisu mogli ništa pametno raditi nego rekategorizirati zastrašujuće postotke loših zajmova koje prethodne uprave nisu tako vodile. Pod pritiskom HNB-a oni su zapravo popisali sve loše zajmove, dugove s kašnjenjem većim od 90 dana. Bili su to zapravo evidentičari koji su se predstavljali kao menadžeri izbavitelji iako za to nisu imali ni novca ni znanja, a ni odlučnosti. Navodno su u kritičnim danima čak uzeli godišnji pa su možda zavrijedili što će se dio javnosti naslađivati njihovim tobože visokim neto plaćama i drugim “nepodopštinama”. No oni nisu mogli upropastiti banku jer im je HNB zapravo zabranio davanje kredita pa oni i nisu mogli odobriti loš kredit. Mogli su odobriti kredite samo ako bi im netko dao 100-postotni kolateral. A to znači da ste u toj banci od “vrhunskog menadžera” mogli dobiti 100.000 eura ako biste u zalog dali svojih 100.000 eura. S obzirom na to da nitko nije lud za tako visoko osiguranim kreditima, jasno je da su menadžeri koje proziva bivši većinski vlasnik Biondić imali potpuno zanemariv utjecaj na poslovanje Centar banke.
Isto je tako jasno da su najveći krivci za propast banke bivša uprava i vlasnik Biondić. Pa upravo su oni stvorili kreditni portfelj banke koji se u posljednjih godinu dana dramatično pogoršao te je HNB u banci registrirao suludo visokih 75 posto loših kredita! No zašto bi širu javnost zanimalo je li vlasnik (Biondić) dobro vodio svoju privatnu bančicu, je li dobro odabrao upravu ili zašto ga revizorske kuće nisu upozorile da nešto ne štima s njegovim portfeljem? Potpuno nebitno. Pa to je mali privatni biznis i čak je pomalo nekulturno nekome zavirivati kroz prozor.
No, ako je netko “mudar” u državi odlučio u Centar banci prokockati velik državni novac, a da za to nije imao sistemsko opravdanje, onda netko mora utvrditi tko je odgovoran. Hoće li biti pokrenuta parlamentarna istraga? Zašto to dosad još nitko nije predložio? Ako je netko nepoznat u ovoj državi odlučio spržiti veliki novac u nebitnoj banci, onda je pravo pitanje zašto nije osigurao adekvatno upravljanje tom bankom, odnosno tim novcem? Zašto je pustio neiskusne i prenapuhane menadžere da upropaste čak i taj potez očajnika? Primjerice, kad je austrijska država dala novac bankama, postavila je vrlo jasne i čvrste uvjete. A netko u Hrvatskoj bio je spreman na to da država izgubi 95 posto uloženog novca čak i u slučaju da je češki investitor J&T pristao na naivnu dokapitalizaciju te tako produljio život Centar banci.
Zašto sada nije ponuđena neka ostavka? Primjerice, naši ministri prodaju demagogiju o skromnim ministarskim plaćama i niskim plaćama svugdje u javnom sektoru, a onda kad sprže više od onoga što bi zaradili u dva mandata jednim nerazumnim ulaganjem, onda više ne pričaju o štedljivosti. A samo taj jedan potez omogućio bi dizanje plaća najboljim profesionalcima u državnoj upravi.
Dobro upućeni i bliski centralnoj banci i uglednijim bankama kažu nam kako je jasno da se Centar banka trebala spasiti spajanjem s više drugih malih banaka. Međutim, što zbog vlasničkih i menadžerskih taština, što zbog neznanja, taj proces, koji je pokušao inicirati ministar Linić, stoji na mjestu. Mali bankari čak i znaju da samo udruživanjem kapitala mogu smanjiti omjer troškova i prihoda. Ako bi ga uspjeli držati ispod 50 posto, onda bi poslovali super. No s troškovima na razini 60-70 posto jasno je da su na putu propasti, pa ipak ne žele u udruživanje. Uz veličinu bi, naravno, dobili mogućnost servisiranja većih i pouzdanijih klijenata, a što također kao bančice patuljci nemaju. I to znaju, ali opet se ne žure prema udruživanju, nego radije čekaju nekakav preokret ili bahato bogatog investitora koji će im za njihove dionice platiti 3 ili 4 puta više od knjigovodstvene vrijednosti, a pravo je pitanje mogu li uopće dobiti knjigovodstvenu vrijednost. Vlasnici tih malih banaka, naime, dobivali su ponude od pet puta na knjigovodstvenu vrijednost koje su bahato odbijali jer su željeli puno veće bogatstvo pa im je sada teško vidjeti realnu sliku.
Može se reći da je dobro u slučaju Centar banke što je zatvorio usta onima koji su tvrdili da država treba spašavati bančice jer će uštedjeti na isplati osigurane štednje (čudna logika jer taj fond pune banke). Ti glasovi ojačali su nakon propasti Credo banke kad su pojedini bankari i “analitičari” tvrdili da im je trebalo pomoći iako nije bilo nikakvog sistemskog rizika. Da se tada pomoglo Credo banci, i ona je mogla završiti kao Centar banka gdje su “mudri političari” osigurali da se profućka javni novac.
Usto je stečaj Centar banke otvorio pitanje kvalitete novih poduzetničkih generacija u obiteljskim poslovnim dinastijama. Biondić je samo još jedno ime među nasljednicima uspješnijih očeva ili majki.
Odzvonilo FGS-ovima?
Doznajemo da su u HNB-u vrlo ozbiljno razmišljali o pokretanju stečaja u Centar banci još na samom početku kolovoza. Otad je trajala igra mačke i maša, tj. nadmudrivanje na relaciji Biondić – Alternative fond – češki investitori. Bilo je jasno da je tu dogovor gotovo nemoguć, država se ponašala kao najgori vlasnik, a sada Slavko Linić baca drvlje i kamenje na menadžere. Je li to znak da Linića peče savjest pa usmjerava gnjev na drugoga ili je prepoznao šansu da prekine odljev novca u fondove gospodarske suradnje kao poprilično čudne poslovne modele, još ćemo vidjeti.
Zaključno, valja upozoriti da su zemlje EU zbog ozbiljnih problema bankarskog sektora od početka krize do 2011. godine potrošile kroz razne programe pomoći i sanacije čak 9,4 posto BDP-a. Neke zemlje potrošile su dramatično puno. Irska 82 posto BDP-a, Danska 64 posto... Mi u Hrvatskoj imamo sreću da ne moramo uopće trošiti novac na spašavanje financijskog sustava i umjesto da čuvamo barut za ne daj bože još gora vremena u kojima bi trebalo ispaliti velike topovske kugle na problem nekih srednjih banaka, mi smo svoj financijski barut počeli trošiti na zaista beznačajnu financijsku kućicu. Zato da se kaže da se, eto, saniraju banke, pa čak i privatne? Europa nije imala izbora kod pomoći bankama. Mi ga imamo. Uostalom, i u Europi ubuduće više neće biti sanacije ili pomoći. Troškove će platiti dioničari i vjerovnici te veliki štediše. Ostanimo kao Bugarska, Češka, Estonija, Malta i Rumunjska koje nisu pomagale svojim financijskim institucijama, poručuju stručnjaci. Samo će tako država moći voditi politiku čistih računa i jednakih kriterija. Što će biti ako neka veća banka od Centar banke zapadne u problem, a novca ne bude?
>> S bankom propali i deseci milijuna kuna mirovinskih fondova
