Još 11 dana i proces revizije pretvorbe i privatizacije bit će zauvijek
pokopan. S njime i jedan od najvećih mitova hrvatske politike. Gleda li
se broj nezakonitosti koje je utvrdila revizija, broj ugaslih tvrtki i
gotovo 400.000 izgubljenih radnih mjesta, pa se sve to stavi u odnos se
samo devet pravomoćnih presuda u postprivatizacijskim sudskim
postupcima, na nadgrobni spomenik pokopane revizije trebalo bi uklesati
natpis: "Bio je to velik fijasko".
Godinu dana prije sljedećih izbora, dok se stranke već strastveno bore
za glasove birača, ona legendarna Rojsova doskočica "tko je jamio jamio
je" dobila je konačnu potvrdu. Ćup s otetim blagom nije pronađen niti
je vraćeno ono što je oteto. Državna je revizija egzaktnim podacima
potvrdila opći dojam da je privatizacija bila puna nezakonitosti. I to
je, kako stvari stoje, maksimum. Dogodio se zločin bez kazne.
Zatvaranje poglavlja revizije privatizacije olakšat će život
revizorima, možda i državnom odvjetniku, ali neće izliječiti
frustracije prosječnog čovjeka, koji je bio žrtva pretvorbe i
privatizacije. Taj prosječni Hrvat, ozlijeđen vlastitim i kolektivnim
pretvorbeno-privatizacijskim iskustvom, teško može otvorena srca
prihvatiti riječi premijera, izgovorene ove subote na stranačkom skupu
u Karlovcu, o solidarnosti kao jednom od temeljnih načela na kojima
počiva HDZ. Kad se sjeti grabeža koji se dogodio tijekom prve dekade
HDZ-ove vlasti taj prosječni Hrvat teško može vjerovati da Sanaderove
riječi nemaju nikakve veze s približavanjem izborne godine.
Sve što je šef HDZ-a rekao o uvjetima u kojima živimo stoji. Točno je i
da živimo u svijetu koncentriranom na profit. Točno je i da Hrvatska ne
može biti izoliran otok u globaliziranom svijetu i da, poput zemalja EU
i SAD-a, mora pronaći odgovor na izazove koje nameće jeftino tržište
radne snage s Dalekog istoka. Točno je da su ljudi od 40, 45 ili 50
godina života bili izbacivani na cestu, da im je život bez posla preko
noći postajao jalov i besmislen.
Točno je da su svi oni bili kolateralne žrtve globalne utrke za
profitom. Točno je da su novoustoličeni poduzetnici gradili carstva na
izrabljivanju ljudi i utajivanju poreza državi. No, jesu li iskrene
premijerove riječi da Hrvatska to neće tolerirati? Je li bio iskren kad
je kazao da će utajivači poreza i izrabljivači radnika kad-tad završiti
iza rešetaka? Je li mislio ozbiljno kad je poručio da neće dopustiti da
tvrtke koje jurišaju za profitom uništavaju ljude bacajući ih na ulicu
i povećavajući tako kolonu beznadnih socijalnih slučajeva?
Sanaderove riječi, načelno gledajući, nose pozitivan naboj. Jer tko
može reći da je loše govoriti o solidarnosti u društvu? Ali u Hrvatskoj
je tako puno ljudi opečeno nedjelima pojedinaca koji su, za razliku od
žrtava, uvijek imali političke pokrovitelje, da je teško očekivati kako
će altruistične političke poruke izrečene u osvit izborne godine
izazvati rasplamsavanje masovnog povjerenja. Jer mnogi su hrvatski
radnici već pali kao žrtve globalizacije i jurnjave za profitom, ali
nitko nije ništa ozbiljno poduzimao da to spriječi.
Već godinama neki poduzetnici eksploatiraju radnike kao u prvobitnoj
akumulaciji kapitala, mizerno ih plaćaju i ucjenjuju pričama o rijeci
nezaposlenih koja samo čeka da uskoči na njihovo mjesto, ali nitko nije
ništa poduzeo da to spriječi. I utaja poreza je stara priča, ali u
zatvorskim ćelijama baš i nema poduzetnika koji su prevarili državu.
Teško je povjerovati u priče o solidarnosti u društvu čija je elita to
načelo bacila u blato. Ako želi povjerenje, Sanader će morati ponuditi
više od riječi.
LIJEPA NAŠA POLITIKA