U tranzicijskoj državi učenje traje sve dok država ne sazrije. Tek kad se društvo stabilizira, kad se u njemu uspostave kriteriji i vrijednosti, kad se učvrste pravila ponašanja za one među nama koji zahvaljujući sreći na političkom ruletu dobiju priliku upravljati sudbinom zajednice, svladavanje temeljnih standarda neće trajati vječno. Dok ne bude tako, svaki skandal koji se dogodi na političkom terenu, svaka dvojba koja otvara pitanje kakvog profila mora biti dobar političar, bit će još jedna lekcija u kolektivnom obrazovanju društva.
Ako netko od javnih dužnosnika, na primjer, još gaji iluziju da ima pravo na potpuno zaštićen privatni život i da je svejedno što radi kad ne radi, slučaj zagrebačkog ministra zdravstva i socijalne skrbi Zvonimira Šostara trebao bi ga otrijezniti. Jer, koliko god je njegova privatnost zakonom zaštićena zona u koju nitko ne smije neovlašteno prodrijeti, prosječan čovjek želi znati što više o malim i velikim bogovima koji su ustoličeni na političkom Olimpu i plaćeni njegovim novcem. Htjeli to ili ne, političari su dio svekolikog reality showa u kojemu se mjeri što govore, kako izgledaju, kako se ponašaju, ostavljaju li napojnice konobarima, popiju li prečesto čašicu više...
Političarima je, naravno, dopušteno sve što zakon ne brani i što smiju drugi ljudi. Dopušteno im je, tako, i prepuštanje putenim užicima skladno sljubljenim s povećom količinom alkohola, pa čak i na tako opskurnom mjestu na kakvom se svojedobno opuštao Šostar dok mu je gola striptizeta plesala u krilu, da bi se potom spustila na koljena i pod njegovim pivskim trbuhom simulirala (navodno!) oralni seks. Sve im je to dopušteno, ali samo u teoriji. U praksi je za njih pogubno sve što ih kompromitira, što pokazuje ružnu stranu njihova karaktera i dovodi u pitanje njihovu vjerodostojnost na dužnosti koju obnašaju. Šostarovu je vjerodostojnost poput kiseline nagrizla stara fotografija njega, tustog i raskalašenog pročelnika za zdravstvo, rad i socijalnu skrb, oko kojeg se uvija razodjevena mlada žena, koja zarađuje za život svojim tijelom i koja bi iz industrije seksa u kojoj se našla lako mogla zaglaviti i u sustavu gradske socijale kojemu je on na čelu... Kakve veze ima ta bahatost, bešćutnost i taj osjećaj svemoći ocvalog gradskog dužnosnika s gradskim nemoćnicima koji mu dolaze na vrata? Baš nikakve.
Politiku ljudi često doživljavaju pomalo idealizirano. Očekuju da se na društveno važnim poslovima nađu najbolji među nama, ljudi koji će privatni interes podrediti društvenoj dobrobiti, koji će biti i osjećajni dobrotvori i odlučni menadžeri i moralno neupitni. Život najčešće odudara od ideala, ali njih u razvijenim društvima nadomještaju standardi i pravila koji omogućavaju da se kaljuža razbistri. Zahvaljujući aferama koje povremeno protresu političku scenu, Hrvatska polako postaje standardizirana država. Nakon što se predsjednik Tuđman, na primjer, izblamirao kad nije upisao ušteđevinu u imovinsku karticu, nijedan javni dužnosnik nije više napravio takav propust.
Poučeni neugodom koja je dočekala premijera Sanadera koji u imovinsku karticu nije upisao kolekciju skupih ručnih satova, državni će dužnosnici zasigurno ubuduće i taj detalj unositi u obrazac. Moćni gradonačelnik Zagreba Milan Bandić svojedobno je odstupio, istina pod pritiskom javnosti i stranke, s dužnosti kojoj je podredio sav svoj politički angažman, zato što je pijan bježao pred policijom i to pokušao zataškati. Ako je mogao on, morao bi odstupiti i Šostar, čije političke karijere bez Bandića ne bi ni bilo. Za odgovornog političara ostavka je svar dobrog ukusa.
