Uz privatizaciju u kojoj je opljačkana Hrvatska, što je
apsolutno nenadmašiv grijeh HDZ-ove vlasti, manipuliranje
tajnim službama radi preventivnog nadzora nad političkim
neistomišljenicima drugi je po težini krimen koji i dandanas
nosi stranka Ive Sanadera.
Izbijanjem u javnost podatka koji zasigurno nikad nije trebao postati
javan, o tome da su članovi Savjeta za razvoj civilnog
društva podvrgnuti sigurnosnoj provjeri, uz
zaprepašćujuće objašnjenje smijenjene
šefice Ureda za udruge Jadranke Cigelj da je to zapovjedila
potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor, nezadovoljna sastavom tog tijela,
kao da je iznenada pušten duh iz boce začepljene nakon smrti
Franje Tuđmana.
Činjenica da su agenti Središnje obavještajne
agencije dobili zadatak da provjere ljude koji se bave ljudskim
pravima, građanskim slobodama, zaštitom svih vrsta
društvenih manjina, razvojem svijesti o važnosti civilnog
društva, neugodno podsjeća na razdoblje kad je HDZ-ova vlast
stavljala pod špijunsku kontrolu nepodobne novinare,
oporbene političare, sindikalce, pa i nepoćudne ljude u vlastitim
redovima... Iako je prošlo sedam godina otkako se javnost
suočila s tom mračnom stranom HDZ-ove vladavine, mnogi ugledni Hrvati
još pamte osjećaj šokiranosti spoznajom da o
njima postoji obavještajni dosje u kojemu su zabilježene
njihove kavice na špici, telefonski razgovori, liječnički
nalazi...
Za takve ispade hrvatska javnost odavno nema tolerancije. Logično.
Hrvatska povijest bila je premrežena obavještajnim
aktivnostima protiv Hrvata. Komunistički se režim pola stoljeća
koristio jugoslavenskim obavještajnim službama, formalno
namijenjene zaštiti državne sigurnosti, za obračunavanje s
unutarnjim neprijateljima, posebno u Hrvatskoj. Špijunski
rat koji je u kontekstu svojih frakcijskih borbi raspirio HDZ bio je
nastavak prakse u kojoj politika brani svoje interese stavljanjem
društva od kontrolu. I kad se već činilo da je politička
paranoja u kojoj bi građani bili žrtve špijunskih igara
napokon stvar prošlosti, najnovija je afera izvlači na
površinu. Premda je tajne službe u drugoj polovici
devedesetih zloupotrebljavala desna frakcija unutar HDZ-a, cijela je
stranka ostala duboko kompromitirana.
Zbog tog biljega usađenog u kolektivno pamćenje, još je
uvijek vrlo lako potaknuti sumnju u iskrenost HDZ-ove transformacije u
proeuropsku stranku kojoj su demokratske vrijednosti i ljudska prava
svetinja. Upravo zato što se HDZ-u teško oprati
od grijeha iz prošlosti, obavještajna provjera
ljudi koji se ne bave neprijateljskim djelovanjem protiv države niti u
bilo kojem pogledu predstavljaju ugrozu za nacionalnu sigurnost,
pretvorila se u novu aferu koja je u izbornoj godini zaskočila Ivu
Sanadera. I on se mora pobrinuti da se skandal do kraja
raščisti. Kako zbog vlastite vjerodostojnosti, tako i zbog
časti i autoriteta svoje stranačke zamjenice Jadranke Kosor.
Ako je kriva, kao što je optužuje Jadranka Cigelj, premijer
bi je morao smijeniti. Bez obzira na to što mu to ne bi
odgovaralo u izbornoj godini. Ali ako nije kriva, mora joj pomoći da se
obrani od sumnje koja je na nju nalijepljena. U zemlji u kojoj je
politika često svedena na vanjski dojam, za Jadranku Kosor bi najgore
bilo da se ta priča pomete pod tepih. Jer, osim što je
ministrica kojoj dio javnosti nikad neće priznati nijednu zaslugu,
jednostavno zato što joj je antipatična, odjednom je
prikazana kao rigidna HDZ-ova političarka iz najmračnijih dana, koja ne
preza ni od angažiranja špijuna da bi držala stvari pod
kontrolom. A što god tko mislio o političkom liku Jadranke
Kosor, rigidna nikad nije bila.
LIJEPA NAŠA POLITIKA