Noć i prijepodne na sjeveru Kosova protjecali su mirno, ali u napetosti i iščekivanju hoće li KFOR ispuniti obećanje i silom maknuti barikade. Kao da je tu odluku i prijetnju zapovjednika Erharda Buhlera odgađalo neprekidno pregovaranje i iščekivanje događaja u srpskom parlamentu. U 9 sati na cesti prema Rudarima pripadnici KFOR-a su se bili maknuli, ali su oko 10 dojurili vojnici sa slovenskim oznakama, izjurili iz transportera, a onda nakon desetak minuta - otišli. Cestom se prema drugoj točki u Rudarima do barikade spustio kamiončić natovaren pijeskom i cementom, valjda za pojačanje prepreke. A na vratima je pisalo ime slavonske tvrtke - Nexe grupa.
Po tko zna koji put s unajmljenog automobila skidamo kosovske tablice i, poput svih drugih, spremamo ih ispod sjedala i krećemo prema barikadama u Rudarima. Tako svi rade za prometovanja na sjeveru Kosova, da nitko ne zna kojem tko narodu pripada i odakle dolazi. S time što oni imaju po troje registarske oznake, kosovske, srbijanske i one iz vremena dok je Kosovo pripadalo Srbiji. Za sve njih plaćaju i imaju po tri prometne dozvole. Pa, ipak, najviše se automobila kreće bez ikakvih tablica, jer ih vozači skriju u prtljažnik. Kilometar i pol od barikade u Rudarima kuća je Đure Markovića. Počastio nas je taj starina kad smo se predstavili tko smo i odakle smo, najprije riječima da ovdje nismo dobrodošli i da produžimo dalje. No, riječ po riječ i ostadosmo s njim cijeli sat. Najprije nepovjerljivo, okrivljujući Albance i službenu vlast u Prištini za sve kosovske nemire, na kraju nam ipak reče da malim ljudima s obiju strana nije do ratova nego do normalna života.
Amerikanci su krivi za sve
– Amerika – ona je kriva za sve. Što ćete, htio bi Amerikanac za male pare kupiti sva naša bogatstva. Tu, iza naših leđa, brda su puna metala. Iza je odmah Kopaonik, srpski Ural. Godinama je ovdje radio rudnik Trepča, u njemu su bili zaposleni ljudi iz svih krajeva bivše države. Evo, majstor kod kojeg sam ovdje učio zanat, Anto Rosić, bio je iz Kumrovca, prvi Titov komšija. Kad je Tito postao predsjednikom, reče mi majstor Rosić: "E, ne valja što će to đubre biti glavni. On ti je čovjek koji govori čas jedno, čas drugo". I sad se oko Trepče vode svađe, tko će to da proda i pobere pare. Pogledaj ovo ruglo ispred moje kuće, šljaku iz rudnika. Htio ju je kupiti neki Kinez, al' opet ništa. Iza onog brda koje vidiš, brdo je Zvečan. Ondje je 1331. umro Stefan Dečanski, a pokopan je ondje i njegov brat Konstantin Nemanjić. I Slovenci i Hrvati bi od toga napravili turističku atrakciju, uredili parkove. A ovde sve propada, samo je naša zastava gore, jer nam je to mjesto historijski važno - priča Marković. U mislima tako ode u neka davna vremena, kad je bio mlad, pa pohvali Ličane koji su ovdje dolazili raditi i reče da su jako pametan svijet:
– Nije džaba Tesla odande – domeće. Žao mu je, govori, što u Mitrovici više gotovo da i nema starosjedilaca i što su, uvjeren je, njihove domove nastanili - mudžahedini:
– Sve ti je to otišlo van, u Maleziju. Im'o sam tamo dobrih drugara i među Albancima. Znaš, žao mi je sad što i Hrvati i Slovenci, koji su otišli kad je sve ovo počelo, neće reći zbog koga su otišli. Neki su se naglo obogatili, a mi ostali postali smo sasvim siromašni. Onima koji guraju politiku zla i koji su pokupili pare, odgovara da ovo nikada ne prestane - nastavlja Marković. Pitamo ga je li točno da u srpskom dijelu Mitrovice nitko ne plaća račune za struju i vodu, jer ih dobivaju od države koju ne priznaju. Odgovara da on vode i nema, a da račune ne plaćaju ni Srbi ni Albanci.
To se, kao, podrazumijeva. Nije onda ni čudno što mali ljudi u državi staroj tek nekoliko godina, koju je priznalo 77 zemalja, s obje strane granice, i one državne i one iscrtane balvanima na cesti, kažu da teško žive. Prosječna radnička plaća nije ni tri stotine eura, policija dobiva od 400 naviše. U kosovskom dijelu Mitrovice i na jugu plaća se samo eurima, u dijelu s pretežno srpskim stanovništvom u prometu su i dinari, i dolari, i mnoge druge valute. Dobro je onima koji se bave švercom. Upravo njima ne odgovara da na prijelazima u Jarinji i Brnjaku, koji Srbe iz Kosova spajaju sa Srbijom, profunkcioniraju granična policija i carina. Jer, prva bi kontrola značila barem prividan kraj prolasku svega i svačega preko, kako Srbi zovu granicu, administrativnih prijelaza. Ovako, na benzinske crpke u sjevernom dijelu Mitrovice, koja se s te strane Ibra zove Kosovskom, prodaje se benzin iz Pančeva:
Nema anestetika i lijekova
– Jeftiniji je nekoliko centa nego kod nas, pa ljudi idu preko mosta po njega. Ali, toliko je loš da im se zbog to malo novca na kraju raspadnu motori - priča nam Albanac Šemsi dok rukom pokazuje sjeverni dio Mitrovice i objašnjava kako su sa te srane tri nebodera u kojima žive oba naroda.
Na sastanku svih predstavnika četiriju općina s pretežno srpskim stanovništvom, održanom u subotu prijepodne, dogovoreno je da žene na barikadama budu u smjenama po četiri sata, a muškarci po šest sati, te da svi koji su na godišnjem odmoru prekinu "ljetovanje" i pridruže im se. U međuvremenu, u Kosovskoj Mitrovici tržnica se zbog blokiranja prometa ispraznila, a ono malo ponuđena voća, povrća i druge robe poskupjelo je. Nisu dopremljeni ni kruh i mlijeko u općine s pretežno srpskim stanovništvom, a iz Zdravstvenog centra u Kosovskoj Mitrovici upozoravaju na nedostatak boca s kisikom, anestetika, analgetika i ostalih lijekova.
Srbi su odavno poznati kao \"pametan\" narod