Srđan Kerim blago se nasmiješio doznavši da ga novinari odmila zovu “predsjednikom svijeta”. Kad je u svibnju prošle godine na prijedlog Vijeća sigurnosti izabran za predsjednika Opće skupštine Ujedinjenih naroda, bilo je to iznenađenje samo za one koji nisu bili upoznati s bogatom diplomatskom i poslovnom karijerom toga simpatičnog i njegovanog šezdesetogodišnjeg Makedonca.
Prvi je visoki dužnosnik UN-a koji je na East River došao s poslovne, a ne političke ili diplomatske funkcije. Kerim je, naime, na godinu dana zamrznuo mjesto direktora za jugoistočnu Europu u medijskoj kući WAZ. Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, dok je bio profesor međunarodnih odnosa na Beogradskom sveučilištu, zapazio ga je Budimir Lončar.
Od 1986. do 1988. godine obnašao je dužnost ministra za ekonomske poslove u vladi Socijalističke Republike Makedonije. U tom se razdoblju još više zbližio s Lončarom, koji je postao ministar vanjskih poslova Jugoslavije te je pozvao Kerima za pomoćnika u svoj kabinet u Beogradu.
Nakon raspada Jugoslavije Kerim se vratio u Skoplje i postao ministar vanjskih poslova Makedonije. Ističe da je svih pet pomoćnika Budimira Lončara postalo ministrima vanjskih poslova u nacionalnim državama nakon raspada SFRJ. Šest mjeseci nakon preuzimanja prestižne ali odgovorne dužnosti predsjedanja Općom skupštinom UN-a, koja okuplja 192 zemlje članice, Srđan Kerim primio nas je u svom uredu na drugom katu poznatog plavog newyorškog nebodera, s kojeg puca pogled na brodove koji plove East Riverom.
Za Večernji list komentirao je svoju funkciju, prisjetio se hrvatskih obiteljskih korijena i najavio povratak na moćnu funkciju u WAZ-u nakon što mu istekne jednogodišnji mandat u Ujedinjenim narodima.
• Je li biti “predsjednikom svijeta” upravo onako kako ste zamišljali kad ste dolazili u New York? Osjećate li se moćno?
– (Smijeh) Priznajem da sam se prevario. Da, točno tako napišite. Mislio sam da je ovaj položaj manje operativan i da nema puno aktivnosti i obveza. Otkrio sam uzrok zbog kojeg se ipak radi punom parom. Pred osobom koja želi odgovorno raditi ovaj posao puno je potencijala. Između inercije, koja nekima nije strana, i kreacije, izabrao sam ovo drugo. Dakle, trebalo je odlučiti raditi doista ili samo inscenirati da se nešto radi i događa. Kako ja ne volim glumu i prijetvornost, nego stvarno rješavanje problema, izabrao sam kreativnost i potpuni angažman pa zato priznajem da radim punom parom i dišem punim plućima. Zadovoljan sam jer vidim rezultate i uvjeren sam da ću na kraju mandata moći reći: “Vrijedilo je.”
• U vašem kabinetu ima djelatnika iz Makedonije, ali i iz svih dijelova svijeta. Osjeća se pozitivna, radna energija. Kažu mi da ste ugodan šef, ali i zahtjevan.
– Ja bih to nazvao konstruktivnom atmosferom i ozračjem u kojem se svaki djelatnik cijeni zbog njegovih poslovnih kvaliteta i onoga čime pridonosi da se posao obavi dobro. Opća skupština okuplja 192 zemlje članice, a to je vrlo raznoliko društvo u svakom pogledu. Imate tu svega, od razlika u gospodarskim, kulturnim, političkim i svim drugim sferama do različitog životnog standarda te razumijevanja sebe i svijeta u kojem živimo. Od prvog dana nisam imao iluzija da će se nešto samo po sebi dogoditi ili da će sve uvijek biti idealno. Promoviram radni duh pa ga i ljudi oko mene prihvaćaju kao nešto normalno i potrebno da bi kvalitetno odradili sve predviđene planove.
• Mnogi politički analitičari tvrde da su UN i Opća skupština posljednja svjetska pozornica na kojoj mogu nastupiti i male zemlje te svoje ideje predstaviti mali narodi. Zadnja su nada, gotovo terapeutska, onima koji nemaju naftu, atomsku bombu, političku snagu...
– Točna je ta ocjena. U društvu 192 zemlje članice ima puno i takozvanih malih država, koje su vrlo aktivne, a ja želim da se i njihov glas čuje za govornicom UN-a. I mali narodi mogu biti korisni u rješavanju velikih globalnih problema. Stoga često ponavljam da ni njihovu pamet ne treba odbaciti.
• Upravo male države ove godine imaju značajno mjesto unutar Ujedinjenih naroda. Nedavno ste u diplomatskom društvu to komentirali.
– Ja dolazim iz Makedonije i izabran sam na prijedlog jugoistočnoeuropske skupine u Ujedinjenim narodima. Slovenija predsjeda Europskom unijom, i to se značajno osjeća u radu Svjetske organizacije i unutar Vijeća sigurnosti. Hrvatska je postala nestalnom članicom Vijeća sigurnosti. Sve je to velik plus za jugoistok Europe jer je prepoznato da naše zemlje više ne trebaju pomoć u rješavnju problema, nisu više temom Vijeća sigurnosti, nego su spremne iskustvom i snažnom voljom pomoći drugima u svijetu. Velik je to pomak od početka devedesetih kad se ratovalo na tim područjima.
• Izgleda da Srbija ne može ili ne želi biti u društvu “dobrih ljudi”. Kosovo je tema o kojoj će biti još govora u UN-u.
- Želim vjerovati da će prevladati razum, politička mudrost i diplomatska rješenja. U Srbiji, kao i u Makedoniji, Hrvatskoj, Sloveniji... ima sposobnih političara i pametnih ljudi. Treba imati strpljenja te povjerenja u narod. U onaj u Beogradu, kao i u Prištini.
• Bilo je komentara da ste pomogli Hrvatskoj u lobiranju za ulazak u Vijeće sigurnosti.
– Moja pozicija podrazimijeva neutralnost. Ne bi bilo primjereno da sam se postavio između Hrvatske i Češke. Drago mi je što je Hrvatska pobijedila jer je Češka već bila u Vijeću sigurnosti, ali moram upozoriti da je najveću ulogu u lobiranju odigrao gospodin Budimir Lončar. To je zaista činjenica, koju odgovorno potvrđujem. Bilo je ugodno doživjeti da se Češka diplomatski povukla iz glasovanja jer je to moglo potrajati danima.
• Zar je Budimir Lončar još uvijek tako utjecajan?
– Da. Priznat je i poznat u američkim krugovima, islamskim zemljama, nesvrstanima. Hrvatska može biti sretna da ima diplomata takvog kalibra jer, budimo realni i kažimo, gospodin Lončar najutjecajnije i najpoznatije diplomatsko ime s prostora bivše Jugoslavije.
• Jeste li poznavali Franju Tuđmana i kakvi su vaši odnosi s predsjednikom Mesićem i premijerom Sanaderom?
– Poznavao sam Tuđmana, ali površno. Predsjednika Mesića upoznao sam početkom devedesetih kad je obnašao funkciju predsjednika Predsjedništva SFRJ, a s premijerom Sanaderom surađivao sam kad je bio zamjenik ministra vanjskih poslova RH. Hrvatska ima sreću što je vode takva dva političara kao što su Mesić i Sanader. Svaki na svoj način i svojim stilom pridonose razvoju demokracije i promidžbi Hrvatske u svijetu. Nije mala stvar biti članicom Vijeća sigurnosti!
• Mogu li se reforme Ujedinjenih naroda ubrzati? Nije li to prespor i prevelik administrativni aparat koji treba prilagoditi 21. stoljeću?
– Ne samo 21. stoljeću, treba razmišljati i o 22. stoljeću. Osnivanje Ujedinjenih naroda povijesno je postignuće 20. stoljeća. Vizija koju su imali kreatori Svjetske organizacije jest originalna i korisna. Nakon više od šezdeset godina nužnost je reformirati Ujedinjene narode i Vijeće sigurnosti. Reformama treba pristupiti iskreno i odgovorno. One trebaju biti duboke i ozbiljne. Nisam pobornik onih ideja koje traže radikalne i brze promjene. Ne volim velike potrese. Smatram da treba početi reformu Vijeća sigurnosti, političkog i najznačajnijeg tijela Ujedinjenih naroda. Nikako se ne smije dopustiti blokada tog tijela, ali promjene bi trebale biti provedene te bi ih onda trebalo testirati osam do 12 godina, a potom prijeći na još ozbiljniji zahvat. Danas, 2008. godine, Njemačka, Kina, Rusija ili Japan, da i ne spominjem druge države, nisu u istoj poziciji kao 1945. godine. To je realnost današnjice i treba je prihvatiti.
• Razgovarate li o svemu tome i s glavnim tajnikom UN-a Ban Ki-moonom? Kakva je vaša suradnja?
– Odlična! Konstruktivna i produktivna. Glavni tajnik podržava sve nove inicijative. Dolazi na sastanke Opće skupštine. Komunikacija između njegova i moga ureda svakodnevna je. Osobno se sastajemo svakog tjedna. Priznao mi je da tako nije bilo prije i da osjeća napredak. Glavni tajnik ima operativno odgovorniju funkciju od moje, ali mogu se pohvaliti da je prihvatio sve moje inicijative. Uvijek je i prvi govornik na sjednicama bez obzira na to raspravljamo li o globalnom zatopljenju, klimatskim promjenama, terorizmu u svijetu ili gladnima i bolesnima u Africi.
• Je li Ban Ki-moon prihvatio vašu ideju da uz pomoć poznatih osoba poput Angeline Jolie ili Georgea Clooneyja promovirate Ujedinjene narode i njihovu ulogu u rješavanju globalnih problema?
- Naravno da je prihvatio. Ako Angelina ili Clooney govore o problemu gladi, bolesnih ili o ratnim sukobima, novinari i građani dilkem svijeta s većim interesom slušaju njihove prijedloge i ideje nego ako o tome govore dužnosnici ili birokracija UN-a. To su lica koje ljudi prepoznaju, vole ih i slušaju. Preko njih je produktivnije poslati poruku u svijet i sretan sam što je tijekom posljednjih šest mjeseci to bila uspješna metoda koja se sada udomaćila u UN-u. Veću ulogu dao sam i nevladinim organizacijama. Svatko na svoj način može pomoći. Uključio sam i poznate poslovne ljude poput Richarda Bransona iz Virgin Atlantic Airwaysa. Odmah je prihvatio poziv, kao i glumica Daryl Hannah, koja je izvrsno govorila na otvaranju sjednice o klimatskim promjenama.
• Može li se koga s prostora bivše Jugoslavije ili Hrvatske uključiti u nešto slično?
– Svakako. Odmah pomišljam na vrhunskog tenisača Gorana Ivaniševića. On je mlad i uspješan čovjek. Pobjednik Wimbledona! Za Ivaniševića svi znaju. Uvjeren sam da bi Goran mogao promovirati neku od ideja ili programa Ujedinjenih naroda i da bi ljudi saslušali što im govori. Rado bih ga ugostio na East Riveru. Hrvatska može promovirati svoje uspješne građane jer se ima čime ponositi!
• Surađujete li i s Nevenom Juricom, veleposlanikom RH u Vijeću sigurnosti?
– Naravno. Uspješno sam surađivao s veleposlanicom Mirjanom Mladineo, a nastavljeni su prijateljski odnosi i s,a veleposlanikom Nevenom Juricom. Kao što sam naglasio, Hrvatska ima značajnu ulogu u Ujedinjenim narodima.
• Jeste li bili iznenađeni promjenom “pobjedničkog tima”. Veleposlanica Mladineo uvela je Hrvatsku u VS, a onda je zamijenjena. Je li to uobičajeno?
– Potpuno poštujem odluke predsjednika Mesića i premijera Sanadera. Oni imaju pravo odabrati tim koji će predstavljati Hrvatsku u Vijeću sigurnosti. I veleposlanica Mladineo dobila je značajnu poziciju u Ženevi, gdje opet zastupa interese Hrvatske u tijelu Ujedinjenih naroda.
• Hrvatska će, tvrde američki izvori, primiti pozivnicu za NATO na summitu u Bukureštu početkom travnja ove godine. Hoće li pozivnica biti upućena Skoplju?
– Hrvatska zaslužuje pozivnicu za NATO, ali tvrdim da to zaslužuje i Makedonija. Uvjeren sam da će Makedonija primiti pozivnicu, kao i Albanija. Makedonija je politički saveznik NATO-a ne samo u Afganistanu nego i na jugoistoku Europe. Mislim da je Makedonija u pravom društvu i da može očekivati pozivnicu na sastanku u Bukureštu.
• Sjedimo u zgradi Ujedinjenih naroda. New York Times redovito piše kako poznati neboder na East Riveru treba potpunu rekonstrukciju, a govori se i o lošim zračenjima i kancerogenim materijalima koji su korišteni pri gradnji!
– Slažem se da ovu zgradu treba potpuno obnoviti. Među upornim sam pobornicima te ideje. U šali kažem, ali to nije daleko od istine, da bi, uz radikalne građevinske radove, u zgradi trebalo usporedno napraviti i reforme unutar organizacije UN-a te u stilu rada administracije. To bi bio potpuni “face lifting”, nuždan i neboderu i svjetskoj organizaciji.
• Pratite li događaje na Kubi? Očekujete li brze promjene nakon odlaska Fidela Castra?
– Kuba ide polako prema promjenama i napretku. Odmah nakon imenovanja Raula Castra za predsjednika posjetio me kubanski ministar vanjskih poslova. Kuba je potpisala dva značajna ugovora o zaštiti ljudskih prava. To je pozitivan proces, koji treba podržati, ali nikad nije bilo promjena preko noći, pa ih neće biti ni na Kubi!
• Gdje vam je ugodnije živjeti, u Beču ili New Yorku?
– Beč je lijep, a New York je uzbudljiv. Nema grada na svijetu kao što je New York. Jedinstven je i uvijek se u nj rado vraćam.
• A gdje se vraćate, na koju funkciju nakon završetka predsjedanja svijetom?
– Čeka me mjesto u WAZ-u i tamo se vraćam nakon što mi u rujnu istekne mandat. Vjerujem da ću iskustva iz UN-a moći primijeniti i u radu te medijske kuće.
• Ljetujete li u Hrvatskoj?
– Kad imam vremena i prigodu, rado posjetim Istru i Dalmaciju. Obećao sam gospodinu Lončaru da ću posjetiti i njegovo Preko na Ugljanu te Zadar. Vezan sam i korijenima za Hrvatsku. Djed moje majke podrijetlom je iz Petrinje, točnije iz sela Grabovac. Zvao se Petar Milošević. Prije dvije godine prvi sam put posjetio Grabovac. Lijep kraj! Moj je djed bio državni službenik u Tetovu, a početkom dvadesetih godina upoznao je moju baku. Moja majka živi u Skoplju, a otac je umro. U Splitu imam tetku i njenu obitelj redovito posjećujem. Njen je suprug liječnik Ante Kačić Barišić s Hvara!
