Britka, nepristrana i uvijek upravo neodoljivo nemilosrdna u svojem pisanju, književnica Vedrana Rudan precizno, kao lancetom, secira našu zbilju. Jedno takvo zrcalo u kojem ne vidimo lik kakav želimo i njezina je knjiga "Dabogda te majka rodila" prema kojoj je nastala i istoimena predstava. Riječka će je publika premijerno vidjeti potkraj ožujka. A Riječanka Vedrana Rudan na to bi rekla – konačno ste shvatili da tu živim. Bez dlake na jeziku uzvraća i na sve ostalo.
Opaki igrači ili pošten svijet
U svojim ste kolumnama redovito komentirali aktualna događanja u Hrvatskoj; kako ocjenjujete sadašnje "stanje nacije"?
Prestrašno, ali ne onoliko strašno koliko će biti. Besposleni ali pokretni, s glavama u kontejnerima, nepokretni trunu na ulicama ili u svojim rupčagama. Prosvjeduju samo traktoristi jer još imaju benzina. Neće ni to dugo trajati. Bojim se dana kada na cestu budu krenuli nemotorizirani.
Jeste li zadovoljni radom nove vlade, ali i lokalne vlasti u Rijeci, gdje živite?
Nova nam je vlada ovih dana stidljivo, preko ekrana HTV-a, objavila imena nekoliko, zasada, suspektnih lopina. Pavić, Josipović, Todorić, a ni Bajićem, čini mi se, nisu oduševljeni. Ako je istina ono što smo saznali preko još uvijek državne televizije, što čekaju? Čak i u Francuskoj novi kandidat za predsjednika države obećava narodu da će bogatašima koji nisu kriminalci oteti 50 posto prihoda koji su stekli guleći sirotinju. Bilo bi krasno kad bi naša nova vlada najvećim kriminalcima otela pa nama podijelila barem 10 posto. Očekivati od njih da ih sve strpa u zatvor i oduzme im imovinu koju su stekli pljačkom bilo bi previše. Obersnel i kompanija u Rijeci su dugo na vlasti. Više se i ne sjećam vremena kad nisu bili. Sve to vrijeme današnja oporba im nije uspjela dokazati da su pljačkaši iako je HDZ imao u rukama i sudstvo i Odvjetništvo i policiju. Ili su riječki političari vrhunski igrači ili pošteni. Ja nekako vjerujem da su pošteni. Veći lopovi od hadezeovaca ionako nisu mogli biti pa računam da bi im ovi izvukli neku aferu ili lopovštinu, uz svu onu logistiku, da su mogli.
Prognoze nisu nimalo optimistične; ima li uopće nade za nas?
Nema.
Kako doživljavate naše političare, one na vlasti, ali i one u opoziciji?
O onima u opoziciji govorila sam dok su bili na vlasti. Rezultate njihova rada osjećamo već godinama. Reći za njih da su kriminalci, razbojnici, bešćutnici, bilo bi preblago. A ja druge izraze nemam. Krleža je za Glembajeve rekao da su "ubojice i razbojnici". Glembajevi su prema našim bivšim vlastodršcima zločesta djeca iz vrtića. Ovi novi teško da mogu preko noći izgraditi porušeno. Bojim se da ne mogu ni na dulje staze. Državama danas ne vladaju vlade, nego korporacije i banke. Mi smo prodana, opljačkana zemlja. Na novoj je vladi da pokuša od naših gospodara iskamčiti malo milosti. Zašto bi korporacije bile milostive baš prema Hrvatskoj kad vidimo što rade u Iraku, Libiji, Palestini, uskoro u Iranu, Siriji... Neće biti milostive.
A hrvatske političarke, ima li tu potencijala?
Ljudima koji se bave politikom ne može se odrediti spol. Nema među njima razlike. I muškarci i žene opsjednuti su pohlepom i potrebom za moći. Naše se političarke dijele na brbljave, skockane barbike s jedne strane i Vesnu Pusić, nekad uglednu sveučilišnu profesoricu, s druge. Za razliku od umjereno benignih klepetuša, ova druga je opaka. Zna nam prodati priču kako su baš kriminalci, pravomoćno ili nepravomoćno osuđeni, svejedno, baš ono što nam treba.
Pikica i Mikica, Lare i Mare
Prije koji dan Hrvatska je bila opijena dolaskom Angeline Jolie. Navodno planira graditi kuću u Istri što će, procjenjuju mnogi, za našu zemlju biti velika promocija. Kako na to gledate?
To je upravo nevjerojatno, fenomenalno, fantastično. Ruskim i ostalim tajkunima koji su kupili sve nekad "naše", pod "naše" mislim državne vile i dvorce, i Todorićev zamak u Medveji je nekad bio "naš", pridružit će se i Majka Tereza 21. vijeka. Obradovala me ta vijest jer postoji mogućnost da se moja unučica za pet ili deset godina zaposli kao dadilja njena 25., sam bog zna koje boje, djeteta.
Možete li se osvrnuti na njezin film "U zemlji krvi i meda", ali i roman Slavenke Drakulić "Kao da me nema"?
Drakulićkin roman nisam čitala, ali sam čula da je prema njemu snimljen odličan film. Na uradak gospodične Jolie stvarno ne treba trošiti riječi.
Mnogi se u Rijeci rado sjećaju "Primorske poneštrice", vaše radijske emisije. Jeste li preboljeli otkaz na Radio Rijeci? Mislite li da je medijska oštrica posljednjih godina prilično otupjela?
Otkaz na Hrvatskom radiju dobila sam u siječnju '91. jer sam govorila da će nam se dogoditi ono što danas živimo. Naši mediji nikad nisu bili "oštri", osim u vrijeme dok su "komunjare" odlazili, a "demokrati" stizali. Nisu bili "oštri", ali su bili slušljivi, gledljivi, čitljivi. Danas na radiju slušate kako Maca želi Pikiju sretan rođendan uz pjesmu: "Piki, Piki, Pikica, ja sam tvoja Mikica" i tako nekoliko stotina puta dnevno. U novinama gledamo obrijana međunožja maloljetnica i čitamo kako je Ivan, "inače krasan, miran čovjek", tako, je li, kažu susjedi, žicom udavio prebijenu ženu pred očima troje malodobne dječice. Na televiziji gledamo kroz kakve paklene muke prolaze Lare i Mare i slušamo polugolu voditeljicu kako izgovara da je u Sarajevu Jolie obožavateljima "potpisivala svoje autograme."
Uskoro će Riječani vidjeti dramatizaciju vaše knjige "Dabogda te majka rodila". Za najave predstave u HKD na Sušaku izjavili ste kako ste zapravo stalno nadrkani jer su neki tek sada shvatili da postojite u Rijeci. Što je po vama razlog riječkoj šutnji, ignoriranju?
Zavist.
Kako ocjenjujete riječku kulturnu scenu?
Naš je gradonačelnik kulturan čovjek. Voli glazbu, kazalište, likovnu umjetnost, književnost. I voli umjetnike. Uskoro, primjerice, riječka izložba "Merika" odlazi u New York, kazališni festival Male scene poznat je i izvan granica zemlje, u našem gradu često nastupaju muzičari svjetskog glasa. Rijeka je "grad kulture" više nego što je to u Hrvatskoj uopće moguće. Kako to riječkim kulturnjacima uspijeva, nitko ne zna. Oni su zaista čarobnjaci.
A Hrvatsku jer, kako velite, ni ondje ne postojite?
Ja na hrvatskoj kulturnoj sceni sigurno postojim ma koliko kritičari i moji "kolege" šutjeli o tome. Tješim se da su moje knjige prevedene na desetak jezika, da se u Europi igraju predstave prema mojim djelima. U Hrvatskoj volim mnoge umjetnike. Na zidovima moje kuće vise, zasada, dvije Nikoline Ivezić, čitam Lucića, Glamuzinu, Đikića. Glazbu baš i ne slušam osim Mozartova roga.
Uskoro vam izlazi nova knjiga "Kosturi okruga Medison". Je li to vaš prvi ljubavni roman?
Prvi. U njemu opisujem ljubavi žena kojih ima oko mene i kojima zavidim iz dna duše. Skaču iz muževljeva kreveta u krevet ljubavnika, a da im ne zatreperi vlas na glavi. U mojoj knjizi žene su muškarci. Voljela bih da smo sve mi muškarci i izvan literature.
Može li se kroz život bez ljubavi?
Ne može.
Ne opterećujete se time što o vama ljudi misle. Uglavnom ih šokirate svojom izravnošću koja je, htjeli mi to priznati ili ne, često pravi lijek. Kakva je Vedrana Rudan privatno?
Na tu temu nikad ne govorim istinu. Cijenim čitatelje Večernjaka pa na ovo pitanje neću odgovoriti.
U životu ste, kažete, svašta radili. Da niste književnica, čime biste se rado bavili?
Bila bih prodavačica cvijeća. Otvorila bih cvjećarnicu, to mi je životni san. Za naše pokojne političare izrađivala bih raskošne vijence od orhideja i ostalog egzotičnog cvijeća pa bih onda na TV-u gledala izravni prijenos pogreba. Liječila bih dušu i bila puna para. Cvijeće je danas strašno skupo.
Što o sebi kao književnici mislite?
Jedini je pravi kritičar u umjetnosti vrijeme. Toliko sam u životu pročitala fenomenalnih knjiga da znam, otprilike, gdje mi je mjesto, ali neću reći. Moje se knjige, srećom, jako dobro prodaju. Ne znam je li to zato što ljudi nemaju ukusa ili sam ja bolja nego što mislim. U životu stalno treba pristajati na kompromise.
Gdje je, po vama, granica?
Nema je. Svatko ima svoju cijenu.
Ne libite se ogoliti muško-ženske odnose, otkriti svu ružnoću, zlostavljanja. Što savjetujete ženama žrtvama premda ih ima i u muškom svijetu. Ima li u našem društvu za njih dovoljno sluha?
Nema. Policija stiže kad mrtva žena leži u dnevnom boravku sa sjekirom u glavi, a sitna djeca vrište. On, u pravilu, dobije pet ili šest godina zatvora, a onda ga puste jer se u zatvoru "dobro ponašao". Ili ga proglase "bolesnim" pa ga na slobodu puste za godinu ili dvije. Ipak, postoji rješenje. Žene bi svoje kućne nasilnike trebale ubiti dok razvaljenih usta hrču uz uključen TV. Kad u Hrvatskoj jednom u sto godina žena ubije muža zlostavljača, onda "kurvetini" koja se usudila, iako udana i majka, bez pratnje otići na ples, oduzmu dijete, zabrane ulazak u rodni grad, razvale je u svim medijima koji nikad ne objave da je "divan otac iz ugledne porodice" samo u jednom danu svoju ljubavnicu nazvao 50-ak puta. Naravno da onda to obeshrabri sve hrvatske "kurvetine". Ja i dalje mislim da bi se svaka zlostavljana žena morala izboriti za pravo na mrtvog zlostavljača. Cure, ima tisuću načina. Postoje čak i odvjetnici koji će vas zastupati besplatno. Nisu svi muškarci svinje.
Chicago Ne znam na kog misliš..oprosti,,,,