Milorad Pupovac nikad nije skrivao da je ljevičar, oduvijek bliskiji
socijaldemokraciji nego demokršćanstvu. Ali, kao pragmatičan
predstavnik svog naroda, nije se ustručavao 2003. sjesti za stol s Ivom
Sanaderom i, zajedno s Vojislavom Stanimirovićem i Ratkom Gajicom,
uvesti SDSS u savez s HDZ-om, koji se protegnuo i na aktualni mandat.
Šef HDZ-a sigurno ne bi bio, onako u srcu, njegov izbor, ali je kao
realan političar Pupovac znao da samo u tijesnoj suradnji s vladajućom
strankom, a najbolje kao dio vladajuće koalicije, može potaknuti, u tom
trenutku dosta usporene procese povratka izbjeglih Srba, obnove u ratu
srušenih kuća, revitalizacije hrvatskih područja u kojima žive...
Osim određene doze hrabrosti koja je bila potrebna za ulazak u rizični
projekt suradnje s HDZ-om, koji među srpskim stanovništvom sigurno nije
najomiljenija stranka, Pupovac je, što god tko mislio o njegovu stilu,
u protekla dva desetljeća pokazao nedvojbenu lojalnost Hrvatskoj.
Kao mnogi hrvatski Srbi, mogao je i on napustiti zemlju u kojoj se
rodio. Kao sveučilišni profesor mogao je predavati negdje u inozemstvu,
graditi usput karijeru žrtve i čekati da dođu bolja vremena. Ne samo
što to nije učinio nego se politički angažirao, surađujući čak i s
Franjom Tuđmanom, na prevladavanju srpsko-hrvatskih problema.
I zbog toga je šteta što je omogućio Miloradu Dodiku da mu, kao
organizatoru najvećeg poratnog skupa hrvatskih Srba, opali pljusku.
Nepristojnom porukom hrvatskom predsjedniku Mesiću, koju je poslao iz
Banje Luke nakon povratka iz Zagreba, kako mu je bolje da šuti jer je
“Hrvatska izvela najveće etničko čišćenje nakon Drugog svjetskog rata”,
Dodik je zasjenio Pupovčev skup, a njega izložio kritici i podsmijehu,
dovevši ga do toga da se mora posipati pepelom i govoriti kako mu je
zbog svega što je uslijedilo poslije žao.
U političkim se krugovima za Pupovca može čuti da nije samostalan te da
uvijek gleda prema Beogradu – pogotovo otkako se na sceni pojavio
najprije Zoran Đinđić, a potom Boris Tadić – te prema Banjoj
Luci. Iako netko u tome vidi manu, Pupovac ne zanemaruje to što u
Srbiji i BiH žive mnogi izbjegli Srbi kojima treba politički
predstavnik iz Hrvatske. Logično je, dakle, da gleda u tom smjeru, ali
unatoč tome, nije trebao zvati Dodika. Ovo bi mu trebala biti škola jer
čovjek koji ne poštuje svoju državu, a Dodik zasigurno ne poštuje BiH,
neće poštovati ni tuđu.
OSOBA TJEDNA: MILORAD PUPOVAC