Hrvatska desnica već je pomalo frustrirana zbog toga što nakon smrti prvog predsjednika Franje Tuđmana nije iznjedrila izglednog kandidata za Pantovčak.
Mate Granić i Jadranka Kosor bili su lak plijen za Stipu Mesića, a na prošlim predsjedničkim izborima desnica je silom prilika u drugom krugu morala stati iza ideološkog dvospolca Milana Bandića. Ujutro nosi veliku svijeću u procesiji, a poslijepodne za rever ponosno stavlja bedž druga Tita. Stoga konzervativna Hrvatska i njezina politička perjanica HDZ puno očekuju od svoje kandidatkinje Kolinde Grabar-Kitarović.
Nije to optimizam bez pokrića jer izabrali su dobru kandidatkinju koja može ozbiljno ugroziti Ivu Josipovića. Iako će se nova nada desnice uključiti u kampanju tek na jesen, već su njezini simpatizeri i medijski saveznici započeli sa žestokom kritikom predsjednika Josipovića. U želji da pomognu svojoj kandidatkinji često ne biraju riječi kada treba ocrniti protivnika. Ima tu sasvim opravdanih kritika, ali vrlo često i pretjerivanja.
Jedan od najvećih problema stožera Kolinde Grabar-Kitarović bit će kako odmjeriti intenzitet "topničkih napada" na protukandidata. Nekada u političkoj kampanji, uostalom kao i u životu, previše kritike šteti napadaču i donosi status žrtve "objektu" kritike. Tim više što će se bojno polje za neodlučne glasače nalazi na političkom centru i oko njega. Ne treba naglašavati da će desnica, ako se ne pojavi neki zavodljivi kandidat, uglavnom glasati za Grabar-Kitarović, a ljevica za Josipovića.
Prije svake kritike Josipovića treba voditi računa o nekim nesumnjivo pozitivnim postignućima koje je donijelo njegovo predsjednikovanje. On jest uvjereni ljevičar, ali je bio spreman na dijalog i sa svojim protivnicima. Za razliku od svoga prethodnika Mesića kod njega se nije mogla osjetila netrpeljivost i omalovažavanje neistomišljenika. Uspostavio je komunikaciju s Katoličkom crkvom i desnim konzervativnim udrugama. Ne može se reći da svojim ponašanjem nekoga iritira ili ponižava. Ali to nikako ne znači da sadašnji predsjednik nema svoju Ahilovu petu koja može biti kobna za njega. U ovoj predizbornoj kampanji svakako treba postaviti pitanje koliko hrvatski građani troše na predsjednika i njegovu svitu, a koliko zauzvrat dobivaju. Nije ovdje riječ samo o sadašnjem predsjedniku, nego i o njegovu prethodniku i mogućem nasljedniku. Teško da itko može biti zadovoljan. Previše "plaćamo" za ono što nam stiže s Pantovčaka.
Velikog prostora za kritiku ima i kada je riječ o odnosu Josipovića prema Milanovićevoj vladi, a pogotovo prema gospodarskoj depresiji u kojoj se Hrvatska nalazi od početka njegova mandata. Znam da predsjednik nema izravne ovlasti u gospodarstvu, ali je imao mehanizme kojima je mogao nametnuti raspravu o gospodarskom urušavanju zemlje. Kada zemlja gospodarski propada, očekuje se od predsjednika da "vrišti" do neba.
Josipović teško može braniti odluke o imenovanju, a onda, unatoč opravdanim kritikama, zadržavanju nekih svojih savjetnika. Ovdje prije svih mislim na Dejana Jovića i Sašu Perkovića. Nije uvjerljiva njegova želja za raščišćavanjem Udbina naslijeđa sve dok je tata Josip Perković u njemačkom zatvoru, a sin Saša u savjetničkoj fotelji. (Naravno da sin nije odgovoran za postupke svoga oca, ali je ovdje riječ o tome da je sin imenovan na ovu funkciju upravo zahvaljujući svome ocu). Desnica opravdano zamjera i Titovu bistu na Pantovčaku. Nije to samo pitanje odnosa ljevice i desnice, nego i pitanje kako se odnosimo prema totalitarnim režimima. Nije previše tražiti od predsjednika da se simbolično odrekne Tita radi nacionalnog pomirenja.
Svoj mandat je potrošio da bi promovirao sebe. Kao on je sjajan, ali eto Država je usput govoreći,u bankrotu. Kakve on veze ima s tim?