U pristupnim pregovorima Hrvatske za članstvo u EU države članice Europske unije te Europska komisija i Europski parlament pridavali su veliku pozornost borbi protiv korupcije. Motivi njihova interesa općenito proizlaze iz njihove odlučnosti da u EU ne unesu problem s kojim će se nakon ulaska Hrvatske morati sami baviti. No, konkretnije gledano, EU predstavlja zajedničko tržište na kojem vladaju slobode kretanja kapitala, roba i usluga. Korupcija predstavlja barijeru tim slobodama i u pravilu dovodi do diskriminacije u tržišnoj utakmici. Iz toga se može sagledati i glavni motiv zbog kojeg su države članice bile posebno zainteresirane za učinkovitost sustava RH u borbi protiv korupcije. One su željele biti sigurne da jednom kada Hrvatska uđe u EU, njihovi poslovni ljudi koji žele poslovati u Hrvatskoj neće biti u nepovoljnijem položaju zbog korupcije te da će u Hrvatskoj postojati istinska tržišna utakmica. No takav interes dijelili su i mnogi hrvatski investitori.
EK je pred Hrvatsku postavila zahtjev da stvori jasan i učinkovit sustav borbe protiv korupcije kako na institucionalnom tako i na strateškom planu. Na institucionalnom planu tražilo se od Hrvatske da uspostavi institucije koje će se sustavno baviti borbom protiv korupcije. Tražilo se da postoji tijelo koje se sustavno bavi definiranjem politike borbe protiv korupcije, ali i tijelo koje će na nezavisan način pratiti provedbu definirane antikorupcijske politike. Pored toga, u represivnom djelu antikorupcijske politike bilo je potrebno uspostaviti učinkovit institucionalni sustav otkrivanja, progona i sankcioniranja korupcije. Ovo što je kasnije postala vertikala USKOK-a. No, osim jačanja samog institucionalnog okvira, tražilo se uspostavljanje jasne politike borbe protiv korupcije kroz definiranje jasnih strategija i akcijskih planova.
Kako bi se ostvarilo to očekivanje, pozornost je bila usmjerena s jedne strane na prevenciju korupcije, a s druge strane na njenu represiju. Pod prevencijom prvenstveno se mislilo na uklanjanje svih mogućih rizika koji pogoduju korupciji. To je značilo unapređenje pravnog i institucionalnog okvira kako bi se smanjila mogućnost da se korupcija uopće pojavi. No jednom kad je do korupcije došlo, tražilo se da postoji učinkovit i robustan sustav koji će takve pojave u najbržem roku sankcionirati te time ujedno poslati preventivnu poruku da se korupcija ne isplati. U ostvarivanju tih ciljeva prevencije represije EU se usmjerio na niz konkretnih pitanja. Na području prevencije korupcije dominirala su pitanja financiranja političkih stranaka, sukoba interesa i pristupa informacijama. Sva tri pitanja usko su povezana s problemom zloupotrebe političkog utjecaja.
Naime, kod financiranja političkih stranaka, ako je ono netransparentno te se ne zna odakle donacije dolaze i njihovi iznosi, nakon izborne pobjede nemoguće je utvrditi jesu li se neki poslovi dodjeljivali donatorima kao zahvala za njihovu podršku. Naravno, takva netransparentnost pogoduje korupciji budući da ju je teško otkriti. Zbog toga je fokus bio na ograničavanju limita donacije, njihovoj transparentnosti te sustavu kontrole.
Kod sukoba interesa situacija je slična, ali riječ je o korištenju individualnog utjecaja radi ostvarivanja određene koristi nauštrb javnog interesa. U cilju prevencije sukoba interesa posebna pozornost bila je usmjerena na jačanje institucionalnog okvira sprečavanja sukoba interesa te na jačanje sustava nadzora imovinskih kartica. S jedne strane tražila se depolitizacija i profesionalizacija Povjerenstva za sukob interesa. A s druge strane, jačanjem sustava nadzora imovinskih kartica željelo se osigurati preventivno djelovanje. Naime, svako neobjašnjivo naglo povećanje imovine državnih i lokalnih dužnosnika trebalo bi biti dostatna indicija za poduzimanje provjera. Pri tome bi javnost imovinskih kartica trebala osigurati dodatno jamstvo za otkrivanje sukoba interesa.
Konačno, jačanje sustava pristupa informacijama imalo je za cilj jačanje transparentnosti u radu države i lokalne uprave i samouprave. Transparentnost koja pred politiku postavlja zahtjev da odluke donosi na objektivnim i transparentnim kriterijima. S tim u vezi, Europska unija je kao poseban koruptivni rizik prepoznala javne nabave. Zbog toga je posebna pozornost bila posvećena sprečavanju korupcije u javnim nabavama te načinima trošenja javnog novca.
U represivnom dijelu borbe protiv korupcije u pregovorima prevladavala su pitanja uspostave učinkovitog institucionalnog i pravnog okvira za otkrivanje, progon i sankcioniranje korupcije. Tražila se potvrda učinkovitosti represivnog sustava u praksi. Pri tome se vodilo računa o dostatnim kadrovskim kapacitetima policije, državnog odvjetništva i sudova za progon korupcije. Ujedno tražila depolitizacija policije te daljnje jačanje njezine profesionalnosti. Na zakonodavnom planu tražilo se uređenje sustava oduzimanja imovinske koristi stečene kaznenim djelima kako u otkrivanju takve imovine tako i u zamrzavanju i konfiskaciji takve imovine. Nadalje, tražilo se da se izmjenama zakona osigura promptnost i prioritet u postupanju pravosudnog aparata u procesuiranju korupcijskih kaznenih djela.
Zaključno se može istaknuti da je interes EU za unapređenje pravnog i institucionalnog okvira borbe protiv korupcije u Hrvatskoj rezultirao konsolidacijom hrvatskih institucija, provođenjem brojnih istraga i sudskih postupaka te osuđujućih presuda za kaznena djela tzv. visoke korupcije, kao i podizanja javne svijesti o neprihvatljivosti korupcije kao društvene pojave. Stoga možemo zaključiti da su pristupni pregovori imali pozitivan učinak u razvoju antikorupcijske politike u Hrvatskoj.
Neka onda počinju u briselu, ....................... prvo neka opravdaju i objasne gdje su nestali 6 000 000 000.- eura (šest miljardi) iz proračuna za 2011g !? .............