Tek nakon pet godina svjetlo dana ugledali su rezultati jedine ankete među hrvatskim sucima u kojoj su odgovarali i na škakljiva pitanja "Je li vas netko pokušao potkupiti?" ili "Jeste li doživjeli pritisak da donesete određenu odluku?".
Anketa je provedena još u prosincu 2000. godine, a na nju je odgovorilo 286 sudaca, što je reprezentativan uzorak koji može govoriti o općem raspoloženju sudstva, a ono prema mnogim procjenama ni danas nije bolje. U anketi je 20 posto sudaca izjavilo da ih je najmanje jednom netko pokušao korumpirati! Ipak, suci neizravno tvrde da ih većina tim ponudama uspješno odolijeva jer većinom kažu da je korupcija samo pojedinačna pojava. Zanimljivo je, međutim, da najveće pritiske na suce, prema toj anketi, vrše njihovi prijatelji i suradnici pa tek onda političari! Da je stvarno tako, pokazuje i svjedočenje Nenada Šepića koji govori i o međusobnom "ispomaganju" u vrhu sudbene vlasti.
Očito je da ovdje ima izlaženja ususret rodbini, vrlo je raširena rodbinska i bračna povezanost, a u kuloarima se priča i o utjecaju ljubavničkih veza... Na sve to upozoravaju i primjeri imenovanja rođaka, supruga i kćeri samih članova Državnog sudbenog vijeća. Pravosuđe je razvilo veliku unutarnju ovisnost, kolege su međusobno ovisni jedni o drugima jer oni odlučuju o ocjenama i napredovanju, ocjenjuje bivša ministrica pravosuđa Ingrid Antičević-Marinović.
Suci su i jedna od najzatvorenijih profesija, kao da su položili zavjet šutnje pa su sami na etičko vijeće kao prvi poslali slučaj suca Šepića zbog javnih istupa. Suci, prema tim rezultatima, misle da mediji izvještavaju nekompetentno i neobjektivno, ali to ne bi popravljali boljom suradnjom s novinarima, nego bi ih educirali...
Dobro predviđanje
Suci su, sudeći prema današnjim primjerima, dobro predvidjeli da je loše to što predsjednike sudova otprije nekoliko godina biraju ministri pravosuđa jer sad političke elite mogu postavljati "svoje" predsjednike sudova. No, jamstvo kvalitetnog kadroviranja, prema ocjeni samih sudaca, nisu u dovoljnoj mjeri ni sudačka vijeća, neka vrsta samoupravnih tijela.
Suci ocjenjuju i da propisi i institucije nisu postavljeni tako da u dovoljnoj mjeri jamče neovisnost sudstva. Na pitanje o pritiscima 9 posto sudaca kaže da je na njih izvršen pritisak, a 31 posto da nije bila riječ o pritisku, nego samo o "molbi u tom smjeru". Te su brojke znatno veće, ocjenjuje sudac Županijskog suda Ivan Turudić koji je nepravomoćno osudio Hrvoja Petrača na šest godina zatvora, a u posljednje vrijeme doživljava različite javne optužbe od kojih ni za jednu nitko dosad nije dao nimalo potvrde.
Turudić kaže da je u Hrvatskoj stvorena antisudačka histerija koju najviše stvaraju političari i koja ga podsjeća na zloglasni primjer iz poslijeratne Amerike, kad je McCarthy lovio komuniste. Stječe se dojam da je nekome u interesu stjerati suce u kut, u njih upirati prstom i proglašavati ih glavnim krivcima za ukupno stanje u Hrvatskoj slaže se s Turudićem i zadarski odvjetnik Šime Pavlović. Predsjednik Udruge hrvatskih sudaca Đuro Sessa kaže da suci moraju imati na umu to da su izabrani na trajni mandat, sve do 70. godine života, te da im se ništa neće dogoditi ako ne popuste pritiscima. Danas bi zacijelo moralo biti tako, no većina je naših sudaca prošla barem dvije ružne faze, u komunizmu pa u vrijeme prve HDZ-ove vlasti.
Dio sudstva "odstrijeljen" je nakon 1971. godine, a nakon 1991. godine sudstvo je također "pročišćeno" tako da u njemu više nije bilo mjesta za, primjerice, Vladimira Primorca. Slično kao i u ostalim profesijama, nakon takve sječe elita kakve je preživjela Hrvatska oporavak je težak i dug, a udarac biča ostavlja trag i na onima koji su ostali.
Nikad veći pritisci
I meni je pisao Hrvoje Šarinić 1992. godine, "daj to sredi", no oštro sam mu odgovorio i nisam više dobivao takva pisma kaže Sessa. Bivši predsjednik Udruge hrvatskih sudaca Vladimir Gredelj, danas odvjetnik, kaže da su pritisci na sudstvo danas veći nego ikad.
Pritisci nikad nisu bili veći i to je jako loše i izvor svih problema ocjenjuje Gredelj. Anketa među sucima provedena je u Udruzi u vrijeme kad joj je on bio na čelu, no rezultate daju na uvid tek sada. Bivši sudački lider objašnjava da u to vrijeme nije imao vremena te da su ga ubrzo događaji angažirali na drugim stvarima.
S jedne strane, dakle, imamo političare od kojih neki tvrde da je čak i za stanje u gospodarstvu krivo sudstvo, a s druge strane suce koji šute i ako im netko ponudi milijun eura i time im ugrozi ugled čak i ako odbiju nemoralnu ponudu. No, ima i drukčijih sudaca, onih koji i sami organiziraju vlastiti biznis preko suda. Takvih je dosad zabilježeno devet, u ovom trenutku u različitim fazama kaznenih postupaka. Suce gone jer su tražili novac za puštanje iz pritvora, mešetarili zemljištem, naplaćivali od državnih tvrtki odštete za nepostojeće događaje ili pak kupovali kuće u ovrsi procijenjene na smiješne svote.
Devet sudaca na 2000 zaista nije puno i po tome bi se moglo reći da su suci nezasluženo pribijeni na stup srama, no javnost se uvijek pita koliko je neotkrivenih i nedokazanih slučajeva.
