Kako vam se čini 2020.? Dao Bog da živite u zanimljiva vremena, kletva je kao izmišljena za ova prestupna vremena. Sve čekam da nekako počne, čini mi se da se uopće ne pomičemo, a kad ono, 2020. se opasno zavaljala u svoju drugu polovicu i još malo pa ćemo se toliko sroditi sa svijetom u kojem ništa nema čvrstu os rezona kao da nikada i nije postojala opcija u kojoj je znanje bilo mjerilo dobrih stvari.
“Ono što nas je pogodilo, pogodilo nas je brzo i bešumno: došlo je sa svih strana i bilo to opasnije jer se činilo dobrim. Slobodno vrijeme, prije rezervirano samo za bogove, došlo nam je prije nego što smo znali što da radimo s njim, i sve dobro što nas je zateklo nepripremljene napravilo je pravu katastrofu. Imali smo svega, ali ne i vremena da razmislimo o tome. Hrvali smo se između našeg života u sadašnjosti i navika izraslih iz tolikih iskustava, iz daleke prošlosti”, pisao je John Steinbeck u “America and Americans”, možda nas pripremajući na gomilu vremena koja će nam nedostajati baš u situacijama kada ćemo ga imati najviše.
Što smo se više udvarali lagodnoj tuposti nadzvučnog napora, glas upozorenja debelo je kasnio za onim što smo činili pa je i zvučni zid puknuo tako da nam se obrušio na glavu. U toj megalomaniji ispodprosječnosti teško je očekivati da postanemo bolji ljudi, kada nismo više sigurni što bi čovjek uopće trebao biti; puki opslužitelj tehnološkog oruđa ili samozavaravajući subjekt u događajima koji ga melju. Nesigurnost socijalnog statusa morala je, radi potpunog efekta, biti armirana nesigurnom relevantnošću bilo kakvog znanja pa je Zemlja postajala sve ravnijom, cjepiva sve štetnijima, virusi sve nepoznatiji, politike sve nečitljivije, ljudi pogubljeniji.
Znamo da ništa ne znamo više nije odraz vrhunaravne mudrosti pojedinca koji propitkuje detalje da ne bi ispao sitničavim, nego hiperrealistički kolaž tisućljetnog kolektivnog zanemarivanja odgovornosti potrage i spoznavanja istine. Znanje definitivno više nije adut za život i u životu, kad se svuda uokolo neznanje ne samo honorira nego i masno naplaćuje pa se od njega odlično živi. Nadogradi li se na njega još i ignorancija, napredovanje u okviru ovako dizajnirane društvene stratificiranosti je zajamčeno, gotovo neizbježno pa govoriti djeci kako trebaju čitati lektiru jer se u knjigama kriju istine koje će im pomoći da u životu budu bolji, ne samo da je do grohota smiješno nego je i uvredljivo za generacije koje stasaju. Nisu ni glupi ni slijepi da ne bi vidjeli oko sebe kulturu kontra-knjige, sustav obez-znanjivanja, de-literarnosti i dezintegracije. Svoj obol tome dali su, vrlo savjesno, i mediji, s obzirom na to da je i „riječ novosti izgubila staro značenje činjenica koje bi čitatelj trebao znati i dobila novo značenje činjenica ili izmišljotina koje bi ga mogle zabaviti“.
Zato upravo demantiramo Platona koji je tvrdio da je naše znanje sjećanje, no što ćemo na kraju moći znati budemo li se sjećali trivijalnosti i budalaština. Ovih je dana završila i škola. I ta je godina, mislim na školsku, bila prilično shizofrena. Gotovo da se i nije odigrala u klupama, a djeca koja su zaboravila kako im školske zgrade izgledaju, shvatila su kako je kriterij znanja krajnje subjektivan i incidentima podložan sustav vrijednosti.
Trud onih najsavjesnijih prosvjetara u tom kontekstu samo je grozničavo saniranje neizbježne štete pa pretvarali se mi da je sve učinjeno upalilo i da je napravljen logičan korak u odgojno-obrazovnom stasanju generacija, ne može se sakriti istina kako je vrlo ozbiljno pitanje jesmo li djecu naučili učiti. Ne mislim tu na dresersko lomljenje karaktera da bi ih se podjarmilo sustavu bezvrijednosti, nego temeljnom shvaćanju misije intelektualno-humanističkog njegovanja kvalitetnih ljudi. Naivno je pomisliti da će se više ikad obrazovni proces vratiti na klasičnu interakciju živih ljudi, uz toliko naprava koje zaobilaze kontakte očima u kojima se vidi i znanje, i sram zbog nenaučenog, i strah od odgovaranja, i ponos zbog svladanog i toplina prema osobi koja ti dobronamjernošću i stručnošću pokazuje da mu je do tebe stalo.
Znanje ne samo da dobiva svrhu relativizirajućeg katalizatora u svijetu koji se guši u toksičnosti prizemne primjenjivosti, nego postaje gola brojka u svojstvu ocjene koja vrijedi manje nego ikad. To što smo mislili da jesmo pitanje je jesmo li uopće i bili, a to što smo postali, odavno smo trebali prestati biti.
Kako samo naivno ispada Ivan Supek kad u svojim načelima humanosti piše da „treba uvažavati prošlost i očuvati život, afirmirati ljudsku jednakost, afirmirati ljudsku slobodu, proširiti solidarnost na sve ljude, tražiti istinu, upravljati razvoj prema općoj blagodati, gajiti ljepotu umjetnosti, prenositi humanistička načela u legalne norme, promicati svjetski sporazum i sklad, biti dobar“. Kada to pročitate ambicioznim mladim ljudima 21. stoljeća nema dvojbe da će najprije sarkastično pomisliti - ako se svega ovoga budem pridržavao, stvarno ću daleko dogurati!
Buduci ste konacno otvorili komentar na jednom “uratku” G. Gerovca, koristim priliku da ponovim da je doticni jedan mali, frustrirani, pateticni aparatcik, koji iz osobne frustracije sto vec desetljecima ne postoji drzava i sustav za kojim on zali, piskara kojekakve pamflete kojima je jedina svrha omalovazavanje drzave Hrvatske. Sto se tice ovog teksta, sreca pa su Hrvati narod koji je izrazito antiglobalisticki nastrojen, i iznad svega voli svoju komociju i slobodu i zato nece prihvatiti nikakvo “novo normalno” i takvo dehumanizirano drustvo o kojem drobi mali, neokomunipartizancic Gorancic Gerovcic.