Ako je nekome teško odlučiti želi li karijeru povjesničara, liječnika ili detektiva, možda i ne mora birati. Postoji djelatnost koja ujedinjuje sve tri spomenute struke, a bavi se izradom patografija. To su biografije osoba, najčešće vrlo dobro poznatih javnosti, napisane u svjetlu istraženih učinaka koje su bolesti imale na njihov život.
Znanstveni časopis “American Journal of Medicine” objavio je u 2018. dugoočekivanu studiju poljskih istraživača o zagonetnom uzroku smrti velikog kompozitora Frédérica Chopina, koji je svoj relativno kratak život proživio između 1810. i 1849. godine. Chopina je, kao i mnoge njegove suvremenike, uz razne bolesti mučila i tafefobija – strah da ne bude živ pokopan.
Ova je fobija uzela maha u viktorijansko doba kada je senzacionalistički tisak iskoristio javnu fasciniranost smrću i raznim pseudoznanstvenim teorijama. Stvorena je čitava industrija temeljena na knjigama o prijevremenom ukopu, ali i izumima posvećenima sprečavanju takve smrti. Jedna od čuvenih priča bila je “Prijevremeni pogreb”, djelo mračnog i vrlo utjecajnog Edgara Allana Poea iz 1844. godine, koja je pridonijela javnoj opsjednutosti ovom temom.
Talijanski je psihijatar Enrico Morselli zaključio kako je strah od prijevremenog ukopa postao vrlo rasprostranjen te je 1891. godine skovao službeni medicinski naziv “tafefobija” koristeći se grčkim riječima za grob i strah. Posljedično, cvala je i industrija “sigurnosnih ljesova”, a više od 30 inovativnih dizajna bilo je patentirano u drugoj polovici 19. stoljeća samo u Njemačkoj. Takvi su ljesovi imali užad za zvonjavu zvona iznad tla te mehanizme za dostavu zraka, hrane i vode. Neke od poznatih osoba toga doba koje je mučila ova fobija bili su i švedski izumitelj Alfred Nobel, danski pisac Hans Christian Andersen, francuski slikar Auguste Renoir, njemački filozof Arthur Schopenhauer i ruski književnik Nikolaj Gogolj.
Stoga je i Frédéric Chopin, mučen istim strahom, tražio od rodbine – prije svega svoje sestre – da mu se nakon smrti na prsima učini rez i zatim se, prije no što ga pokopaju na pariškom groblju Père-Lachaise, izvadi srce. Chopin je, nakon cjeloživotnog mučenja sa slabošću i kašljem, na kraju tamo doista i pokopan, a sestri je ostalo njegovo srce.
Stavila ga je u staklenku ispunjenu tekućinom boje jantara, najvjerojatnije konjakom, kako bi ostalo konzervirano. Zatim ga je skrivećki, pokraj ruskih stražara na granici, unijela pod svojom haljinom natrag u Poljsku te ga odnijela u Varšavu, grad najbliži Chopinovoj rodnoj Želazowoj Woli. Tamo je staklenka sa srcem ugrađena u jedan potporni stup crkve Svetog Križa.
Gotovo cijelo stoljeće nakon toga, tijekom 2. svjetskog rata, nacistički oficir koji je bio opsjednut Chopinovom glazbom dao se u trag staklenci te ju je uspio pronaći i prisvojiti. No, kako je njegova strana izgubila rat, Poljaci su mu oteli Chopinovo srce i vratili ga natrag u crkvu u Varšavi. Nekoliko godina nakon završetka rata dogovoreno je kako će se inspekcija staklenke s Chopinovim srcem obavljati svakih 50 godina, ali uz strogu zabranu otvaranja staklenke. S obzirom na to da patografi u međuvremenu nisu uspjeli pronaći sačuvane liječničke zabilješke o Chopinovim bolestima ili nalaze obdukcije, konzerviranost njegova srca u konjaku mogla bi danas omogućiti modernoj znanosti nove uvide u njegove bolesti i uzrok smrti.
Stoga su se, u travnju 2014., poljski istraživači usmjerili na ono što se moglo vidjeti na srcu kroz stijenke staklenke. Bile su to promjene karakteristične za tuberkulozu te znaci jedne od smrtonosnih komplikacija te bolesti – perikarditisa, tj. upale srčane ovojnice. To su u svom nedavnom radu i objavili kao najvjerojatniji uzrok smrti.
Međutim, neki se patografi ne slažu potpuno s ovakvom dijagnozom te traže otvaranje staklenke i primjenu novih, molekularnih metoda. Naime, uporni kašalj, teško disanje i opća slabost mogu biti i simptomi nekih rijetkih genetskih bolesti, koje pogađaju jednog na svakih nekoliko tisuća osoba, a najizgledniji kandidati su cistična fibroza ili nedostatak alfa-1-antitripsina, uzrokovane mutacijama gena CFTR ili SERPINA1. Kod ovih bolesti, uz probleme s dišnim sustavom, zahvaćen je i probavni sustav. Obje Chopinove sestre također su umrle u mladoj dobi zbog problema s dišnim sustavom, a mlađa je sestra uz to i povraćala krv. To je u skladu s hipotezom o udruženom poremećaju probavnog sustava, kao i o rijetkoj nasljednoj bolesti u obitelji. Uzorak molekule DNK iz Chopinova srca mogao bi potvrditi ili isključiti genetske mutacije, no znanstvenicima je do daljnjega zabranjeno otvarati staklenku. Stoga, do iduće prilike u 2064. godini, službeni uzrok smrti Frédérica Chopina bit će tuberkulozni perikarditis.
Hvala prof.Rudanu na zanimljivom članku .Hvala hrvatskom genijalcu na cjelokupnom znanstvenom radu.