Aleksandar Lukašenko, često nazivan "posljednjim europskim diktatorom", već tri desetljeća čvrsto drži uzde vlasti u Bjelorusiji, zemlji od 9 milijuna stanovnika strateški smještenoj između Rusije i Europske unije. Njegova dugotrajna vladavina, koja se proteže od 1994. godine, obilježena je sustavnom represijom nad političkim neistomišljenicima, gušenjem građanskih sloboda i medija te manipulacijom izbornih procesa. Lukašenkov režim karakterizira brutalan obračun s oporbom, što uključuje zatvaranje, mučenje i nestanke kritičara vlasti. Istovremeno, njegova vanjska politika sve više gravitira prema Moskvi, rezultirajući rastućom ekonomskom i političkom ovisnošću o Rusiji. Ova bliska veza s Kremljom dodatno je izolirala Bjelorusiju od Zapada i produbila jaz između Lukašenkovog režima i demokratskih težnji značajnog dijela bjeloruskog stanovništva.
Lukašenko, rođen 1954. u malom gradu Kopysu, godine 1994. pobijedio je izborima predstavljajući se kao borac protiv korupcije i zagovornik stabilnosti po uzoru na sovjetsko doba. Nakon dolaska na vlast, Lukašenko je brzo počeo graditi sustav koji mu je omogućio potpunu kontrolu nad državom. Godine 1996. proveo je kontroverzni referendum kojim je značajno proširio predsjedničke ovlasti, omogućivši si vladanje dekretima i nadzor nad parlamentom. Postupno je uklonio političke protivnike i preuzeo nadzor nad novinama i televizijom. Njegov režim uveo je stroga ograničenja za neovisne medije, zabranio kritičko izvještavanje i uspostavio sustav državne propagande.
Lukašenkov režim posebno je ozloglašen po brutalnom i nemilosrdnom obračunu s političkim protivnicima. Prema podacima organizacija za ljudska prava, više od 1.400 političkih zatvorenika trenutno se nalazi u bjeloruskim zatvorima, što je alarmantno visok broj za zemlju te veličine. Među zatočenima su i vodeći oporbeni političari, poput Sergeja Tikhanovskog, čije je uhićenje i zatvaranje izazvalo val međunarodnih osuda. Ovi politički zatvorenici često su izloženi nehumanim uvjetima i sustavnom kršenju njihovih temeljnih prava. Organizacije za ljudska prava, uključujući Amnesty International i Human Rights Watch, redovito izvještavaju o šokantnim slučajevima mučenja, nestanaka i sumnjivih smrti političkih zatvorenika u Bjelorusiji. Metode mučenja uključuju fizičko zlostavljanje, psihološko zastrašivanje, uskraćivanje medicinske pomoći i dugotrajnu izolaciju. Nestanci, gdje se uhićene osobe drže na nepoznatim lokacijama bez kontakta s vanjskim svijetom, postali su uobičajena taktika zastrašivanja. Sumnjive smrti zatvorenika često se pripisuju "prirodnim uzrocima" ili "samoubojstvima", no obitelji žrtava i međunarodni promatrači osporavaju ove tvrdnje.
Ovakva praksa ne samo da krši međunarodne konvencije o ljudskim pravima, već stvara atmosferu straha i represije u cijelom bjeloruskom društvu. Lukašenkov režim koristi ove brutalne metode kako bi ugušio svaki oblik političkog neslaganja i održao svoju autoritarnu vladavinu, šaljući jasnu poruku da će svaki pokušaj opozicijskog djelovanja biti nemilosrdno kažnjen. Nakon masovnih prosvjeda 2020. godine, kada je Lukašenko proglasio pobjedu na izborima koje je međunarodna zajednica ocijenila lažiranima, njegova ovisnost o Rusiji dodatno se povećala. Dopustio je ruskim snagama korištenje bjeloruskog teritorija za invaziju na Ukrajinu 2022. godine.
Europska unija i druge zapadne zemlje uvele su niz sankcija protiv Lukašenkovog režima zbog kršenja ljudskih prava i potpore ruskoj agresiji. Posebno je snažnu međunarodnu osudu i val diplomatskih reakcija izazvao incident iz svibnja 2021. godine, kada je bjelorusko ratno zrakoplovstvo prisilno prizemljilo putnički zrakoplov kompanije Ryanair na letu iz Atene za Vilnius. Pod izlikom lažne dojave o bombi, bjeloruske vlasti su naredile da se zrakoplov s 126 putnika preusmjeri u Minsk. Cilj ove opasne operacije bio je uhićenje oporbenog novinara i aktivista Romana Protaseviča, koji se nalazio među putnicima. Ovaj čin, koji je mnogo zapadnih zemalja opisalo kao "državno sponzorirano otmicu", rezultirao je novim setom sankcija protiv Lukašenkovog režima i dodatno produbio izolaciju Bjelorusije na međunarodnoj sceni.
Aleksandar Lukašenko postao je poznat po svojim kontroverznim i često šokantnim izjavama koje redovito izazivaju međunarodne reakcije i osude. Njegove izjave variraju od bizarnih savjeta tijekom pandemije do otvorenog antisemitizma i hvalisanja vlastitim diktatorskim stilom vladanja. Tijekom globalne pandemije koronavirusa, Lukašenko je privukao svjetsku pozornost svojim neobičnim izjavama i pristupom krizi. "Nitko neće umrijeti od koronavirusa u našoj zemlji. Javno to objavljujem", izjavio je u travnju 2020. godine, odbijajući uvesti bilo kakva ograničenja. Umjesto toga, svojim je građanima savjetovao da piju votku, posjećuju saune, voze traktore i igraju hokej.
U razgovoru s novinarima 2012. godine, Lukašenko je dao jednu od svojih najpoznatijih izjava: "Ja sam posljednji i jedini diktator u Europi, i zaista takvih više nema nigdje u svijetu." Nakon spornih izbora 2020. godine, usred masovnih prosvjeda, Lukašenko je izjavio: "Neće biti novih izbora dok me ne ubijete", što je izazvalo dodatno nezadovoljstvo građana i međunarodnu osudu. Posebno zabrinjavajuće su Lukašenkove antisemitske izjave koje su izazvale oštre reakcije izraelskog Ministarstva vanjskih poslova. Među najkontroverznijima je komentar o Armeniji gdje je sugerirao da su "Armenci pametni jer među njima nema Židova".
Lukašenkova vladavina duboko je utjecala na svakodnevni život Bjelorusa. Prosječni građani suočavaju se s niskim plaćama i ograničenim mogućnostima zapošljavanja izvan državnog sektora. Mladi ljudi masovno napuštaju zemlju u potrazi za boljim životom, dok oni koji ostaju žive u atmosferi straha od državne represije. Čak i najmanji oblici građanskog aktivizma, poput nošenja crveno-bijelih boja (simbol opozicije) ili javnog kritiziranja vlasti na društvenim mrežama, mogu rezultirati gubitkom posla ili zatvorskom kaznom.
Nakon 30 godina na vlasti, Lukašenko se suočava s rastućim izazovima. Njegova ovisnost o ruskoj financijskoj potpori sve je veća, dok unutar sustava raste tiho nezadovoljstvo. Ipak, kombinacija represije, straha i financijskih povlastica zasad održava režim stabilnim. Unatoč prividnoj čvrstini vlasti, analitičari upozoravaju da bi direktno uvlačenje Bjelorusije u rat u Ukrajini ili ozbiljna ekonomska kriza mogli ugroziti Lukašenkovu vladavinu, posebno ako bi doveli do masovnih prosvjeda i raskola unutar sigurnosnog aparata koji ga održava na vlasti.
GALERIJA Luda divovska konstrukcija za zaustavljanje Putinove vojske: Izgradila je nova vojna velesila, stoji 27 milijardi
