Bila je to druga polovica osamdesetih, kad je Jugoslavija dosezala sve veću ekonomsku krizu. U trgovinama je bila nestašica. Namirnice su se dobivale na bonove. Kad je nešto od toga došlo u trgovinu, trčalo se iz kuća i čekalo se u redovima, dobivalo i preko reda, ako si imao povlaštene informacije od poslovođe. Redukcije struje bile su gotovo svakodnevica, kao i vožnja automobila par-nepar. Jednostavno, jugoslavenska ekonomija bila je u sustavnom raspadanju! Tko danas kaže da je nekad bilo bolje, taj laže. No i u takvoj ekonomiji, u takvoj situaciji, standard je bio bolji, posebice u Hrvatskoj i Sloveniji, nego u drugim zemljama komunističkog bloka dalje na istoku, koje su bile pod sovjetskom čizmom. Kako se to osjetilo? Vrlo jednostavno – krajem osamdesetih Jugoslaviju je preplavio val Poljaka kojima se njihova granica malo olabavila i došli su do nas zaraditi nešto da bi preživjeli.
To znam iz prve ruke, svjedočio sam tome, jer mi je rodna kuća u Koprivnici odmah uz gradsku tržnicu, pa su je Poljaci doslovce preplavili. Bilo je dovoljno vidjeti u kakvim su automobilima dolazili, koliko ih je bilo u njima nagurano, kakvu su odjeću nosili, da su izgledali puno siromašnije u odnosu na nas koji smo nekako preživljavali. Naravno, bili su to Poljaci koji su uopće uspjeli otići na put, jer što je s onima koji nisu mogli nikamo otići da bi nešto zaradili? I tako su nas Poljaci preplavili sa svim mogućim stvarima koje su našli po svojim kućama. Njihova prodaja izgledala je doslovce kao današnja prodaja na jakuševačkom buvljaku u Zagrebu. Predmeti stari i po nekoliko desetaka godina, korišteni, nekorišteni, doslovce se moglo naći sve od igle do automobila. Ne trebam spominjati koliko su bili iscrpljeni, gladni, žedni, pa smo im uskakali za pomoć, nahranili ih i napojili, dolazili u kuću na zahod i zahvaljivali nam svaki put kao da su se ponovno rodili.
Bilo je to mučno gledati, ali ljudi su se borili. Bilo je to prije samo 30-ak godina. A gdje smo danas? Poljska je tada bila opustošena i osiromašena država, a Hrvatska je nakon pada komunizma imala šansu postati jedna od jačih europskih ekonomija. Tako su nam predviđali. Istina, dogodila se srpska agresija, trećina zemlje okupirana i opustošena, ali bome agresija nije i ne može biti nikakav izgovor za sve propuste političkih elita do danas, a to su zapravo u prvom redu propusti hrvatskog naroda koji te i takve elite neprestano bira. Poljska je danas daleko razvijenija i bogatija zemlja od Hrvatske. A mi smo na europskom dnu. Jezovita činjenica! Ništa bolje od Poljske nije stajala ni Rumunjska, koja je još više stenjala pod komunističkom čizmom Ceauşescua. Tridesetak godina poslije mediji upravo prenose da rumunjska ekonomija postaje druga rastuća među 28 članica EU, odmah iza Irske! Zašto?
Vrlo jednostavno – rumunjska je vlada odlučila preispitati svoju poreznu politiku pa je tako PDV smanjen sa 24 na 20 posto, smanjen je porez na dohodak po odbitku, a smanjeni su i odbici od poreza na dobit tvrtkama. Analitičari zaključuju da je Rumunjska odgovor za sve one države i vlade koji ne znaju kako negativne stope pretvoriti u pozitivne. Jer su kazneni porezi oni koji ometaju rast, a reforma fiskalne politike po uzoru na Rumunjsku jamac procvata. Istodobno je objavljen jedan u nizu razgovora s Tihomirom Oreškovićem. Bez obzira na način kako je došao na čelo Vlade, na poteze s kojima se možemo ili ne trebamo slagati, izrekao je živu istinu o našoj situaciji: „Došao sam iz velike tvrtke gdje se puno radi, a malo priča. Kada sam postao predsjednik Vlade, shvatio sam da se ovdje samo priča, a vrlo malo radi. Želio sam razgovarati o poslu, promjenama, reformama, a oni su se neprestano vraćali na ustaše i partizane. Bio sam nemoćan“.
Orešković je u ovih nekoliko rečenica sumirao svu bijedu naše današnje situacije. I ne samo to. Hrvatska je u raljama birokracije koja uništava svaku poduzetničku inicijativu. Hrvatska je postala zemlja porezne i svake druge financijske represije. Dok se u normalnim zemljama kamere za promet postavljaju radi preventive, u Hrvatskoj kamere na cestama niču da bi se vozače haračilo na račun bujne birokracije koja se mora nastaviti hraniti. U normalnim i uređenim državama državni je aparat partner poduzetniku, a u Hrvatskoj je obični haračlija! Država gleda kako da ti odere kaznu, a ne kako da ti pomogne. Izbori će brzo pokazati idemo li dalje prema dnu!?
>> Je li hotelska soba u Londonu postala dio bivše Jugoslavije?
