Andrej Plenković dobitnik je debate već zbog toga što ju je prihvatio kao poželjnu demokratsku formu, a i što je izišao na megdan unatoč opjevanim debatnim sposobnostima i fajterstvu Zorana Milanovića. Dobitnik je i jer je dobio priliku iznijeti svoja politička stajališta.
Nije očarao, osobito ne bezgrešnim političkim floskulama i, kako reče Milanović, općelogijskim porukama, ali nikoga nije ni naročito razočarao, osobito jer je popravio dojam u drugom dijelu kad se opušten upustio i u vrlo efektne polemičke konfrontacije ostavljajući Milanovića bez odgovora.
Pripomogao mu je i sam Milanović koji se nikad ni prema komu na političkoj sceni nije odnosio s takvim poštovanjem. Plenković je dobitnik i jer je debatu iskoristio, odgovarajući na svjetonazorska i personalna pitanja, kako bi umirio desno krilo unutar svoje stranke i biračkog tijela, a istodobno se nije zamjerio političkom centru po pitanju vrijednosti do kojih oni drže.
Plenkovićeva elokvencija i diplomatske vještine tu su maksimalno došle do izražaja. Doduše, Milanović je u pravu da Plenković nije iznio stav o Miri Barešiću. Iznio je sažeti životopis. To je ipak manji minus nego da se zamjerio bilo desnici, bilo političkom centru.
Uostalom, veći je Milanovićev gaf što je, citirajući papu Franju, rekao za homoseksualce “tko sam ja da im sudim” jer to ima pozitivno značenje kad to papa s konzervativnih stajališta Crkve kaže, ali ne i kad to govori navodno veliki zagovornik homoseksualnih prava.
Međutim, Plenković nije i pobjednik debate jer nije iskoristio svoju političku nevinost i svježinu kako bi nametnuvši novi politički pristup motivirao nove i neodlučne birače. Ali ni Milanović nije realizirao svoje državničko iskustvo i pad aktualne Vlade jer je ponudio staroga sebe i staru politiku “kontra HDZ-a” premda sasvim sigurno zbog debate nije ni izgubio glasove koje je lani imao.
Sve je u očima promatrača. Stavi li se naglasak na političku strast i emocije, Plenković je gubitnik, a kad je riječ o smirenosti, stabilnosti i uravnoteženosti kao jednako važnom elementu liderstva, Milanović je gubitnik. Recimo, Milanovićevo inzistiranje na brojkama za nekoga je možda dojmljivo, ali što je impresivno u tomu da netko tko je četiri godine bio premijer stalno ponavlja nekoliko brojki koje mu idu u prilog.
Potpisniku ovih redaka najdojmljiviji trenutak bio je kad je bivši premijer kao argument u raspravi o tomu je li sudska praksa jedinstvena po pitanju pozdrava “za dom spremni” stao čitati citate iz odluke Ustavnog suda.
Kakav obrat, kakvo čudo!? Bivši premijer koji je zagovarao ukidanje Ustavnog suda sada citira njegove odluke. No to je Plenkoviću promaknulo. Veliki je Plenkovićev promašaj i što je dopustio Milanoviću da sebe i svoju opciju nametne kao moralni kriterij u politici.
Istina, od Milanovića se očekivalo nakon podizanja optužnica protiv hadezeovaca i HDZ-a da inzistira na elementarnim pravilima političke kulture, ali njegova i neutaživa ambicija Radimira Čačića pomutila je njegov politički razum i odvela ga u moralno posrnuće.
Drugi čovjek Milanovićeve Vlade ostao je na funkciji sve vrijeme dok mu se sudilo za smrt dvoje ljudi, i to u drugoj državi. U zapadnim demokracijama nikad nikome nije palo na pamet da na takav način dade prednost osobnom i stranačkom političkom koristoljublju nauštrb digniteta i vjerodostojnosti državne institucije.
Tu je sve počelo. Milanović se kao premijer u obrani tog amoralnog presedana spustio tako nisko da je u opuštenoj gastronomskoj atmosferi uz sushi i kapljicu probranog vina optuživao žrtve Čačićeve nesreće da su sami krivi što se nisu vezali sigurnosnim pojasom. Nakon toga ni Marina Lovrić Merzel i Željko Sabo nisu adekvatno tretirani.
Zbog njih je Milanović dovodio u sumnju prosudbe USKOK-a te pokušavao utjecati na sudbenu vlast svojim tumačenjima zakonskih odredbi tvrdeći u slučaju Sabe kako bi bilo vrlo opasno spornu snimku koja ga je teretila za koruptivno izigravanje većinske volje birača koristiti kao dokaz.
Sabo je pravomoćnost optužnice dočekao na funkciji vukovarskog gradonačelnika i nije podnio ostavku baš kao ni Božidar Kalmeta. Štoviše, kad su zbog političkih okolnosti ponovljeni izbori, Sabo se ponovno kandidirao, unatoč optužbi za političku korupciju, te je podržan od vukovarskog SDP-a.
A sad Milanović govori Plenkoviću da nema autoritet predsjednika stranke jer nije zbog optužbe USKOK-a izbacio Kalmetu iz HDZ-a. Sabu SDP nije izbacio iz stranke sve do pravomoćne osude na zatvorsku kaznu kad je on sam izišao iz stranke, da bi se nakon izdržanog zatvorskog dijela kazne, dok je još izdržavao uvjetni dio kazne, odmah obnovio članstvo u SDP-u, i to još uvijek kao osuđenik za političku korupciju.
>> Ni Plenković ni Milanović nisu civiliziranom debatom privukli neodlučne birače
