Marijana Ivanov redovna je profesorica na katedri za financije Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i zadužena je upravo za područje monetarne politike, koja je sad u centru pažnje javnosti zbog problema s jačanjem švicarskog franka. Prof. dr. Marijana Ivanov komentira poteze Zorana Milanovića i HNB-a, objašnjava zašto je franak ojačao i što bi Hrvatska trebala učiniti da bude manje ovisna o globalnim poremećajima.
:: Kako komentirate prijedlog o odobravanju stambenih kredita isključivo u kunama?
To je jedan u nizu populističkih prijedloga koji se brzopleto donose bez razmišljanja o mogućim učincima. Ako banke neće imati dovoljno kunskih izvora sredstava, smanjit će se ponuda stambenih kredita na tržištu ili će biti skuplji, što će biti još jedan u nizu loših poteza koji destabiliziraju domaće tržište nekretnina. Možda to s druge strane potakne nešto aktivniju monetarnu politiku ili uz atraktivnije kamate na štednju u kunama smanji postojeći razmjer euroizacije depozita, ali to je nerealno očekivati sve dok se ne pokrene gospodarstvo.
:: Hoće li jednogodišnje zamrzavanje tečaja franka riješiti problem kredita u CHF ili će ga dodatno povećati?
U okolnostima kada vrijednost franka i dalje raste, zamrzavanje tečaja sprečava paniku dužnika koji bi u protivnom idući mjesec trebali izdvojiti 20% više kuna za otplatu anuiteta. Time se umanjuje strah dužnika da će doživotno ostati u stanju dužničkog ropstva, kao i subjektivni osjećaj da su preplatili kredit jer oni svoju neotplaćenu glavnicu uglavnom promatraju u terminima kunske protuvrijednosti, a ne kao što bi trebali u valuti u kojoj je ugovorena te uzimajući u obzir ulogu kamatnjaka kao cijene novca za različite valute. Pri tome treba biti svjestan da je dugoročno kretanje vrijednosti franka vrlo teško predvidjeti zbog čega bi eventualni budući zahtjevi za produžetak primjene fiksnog tečaja mogli postati dugoročno neodrživ problem banaka, a njihovi gubici faktor nestabilnosti ukupnog financijskog sustava.
:: Može li se problem valutnog rizika za CHF gledati izdvojeno od eurskog?
S aspekta izloženosti banaka tečajnom riziku te valutnoj neusklađenosti obveza i potraživanja pogled je isti, a i supervizijska regulativa zahtijeva da banke upravljaju rizicima na isti način neovisno o valuti. S druge strane, poznato je da HNB brani stabilnost tečaja kune u odnosu na euro pa je sistemski rizik tečajnih učinaka veći kod CHF jer su svi sudionici - i banke i dužnici - više izloženi riziku tržišnih promjena na koje ne mogu utjecati i od kojih ih monetarna politika ne može zaštititi.
:: Što sad može i treba učiniti HNB? Treba li narodna banka intervenirati iz deviznih rezervi i preuzeti trošak na sebe?
HNB je središnja banka i emitent primarnog novca, što znači da može stvoriti dodatnu novu likvidnost vodeći računa o granicama dodatne emisije kuna koje značajnije ne ugrožava stabilnost tečaja. U proteklim godinama krize vidjeli smo različite scenarije u kojima su središnje banke kupovale toksičnu imovinu banaka, vrijednosnice pokrivene potraživanjima, instrumente o razmjeni povrata od ulaganja itd., pokušavajući na taj način ugasiti žarišta krize i spriječiti dublje poremećaje u bankovnom sustavu. Međutim, HNB nema kapacitet za kupnju svih potraživanja banaka u CHF (a kamoli ona u eurima), niti smije iscrpljivati međunarodne rezerve u svrhu konverzije kredita u kune po mađarskom modelu. Značajnim smanjenjem deviznih rezervi (i manje od 30% koliko bi zahtijevala konverzija kredita u CHF) došlo bi do značajne deprecijacije domaće valute i pada rejtinga uz mogućnost razvoja kombinacije bankovne, valutne i dužničke krize s razornim učincima na gospodarstvo idućih deset godina. Međutim, u opciji fiksiranja deviznog tečaja CHF pri otplati kredita, središnja banka bi trebala pokazati spremnost postupnog otkupa očekivanih realiziranih gubitaka banaka (400 do 500 milijuna kuna u idućih godinu dana ) ili kupnje izvedenih instrumenata kojima bi se postigao isti učinak. Taj iznos imao bi tek neznatne učinke na bilancu HNB-a i pokriće emisije hrvatske kune, što znači da ne bi bio racionalan razlog za slabljenje valute, dok bi se izbjegli nepovoljni učinci na poslovanje banaka.
:: Može li naš bankarski sustav podnijeti jednogodišnji trošak zamrzavanja tečaja franka?
Prenošenje troškova na banke dovest će do gubitaka koji će značajnim dijelom poništiti dobit koju bi bankovni sustav mogao realizirati u 2015., a mogući su i učinci na rast kamatnih stopa u otplati svih kredita. Tekući gubici banaka će se s vremenom nadoknaditi i porezno priznati u idućim razdobljima pa im stabilnost nije ugrožena na dugi rok, ali u kratkom roku mogući su različiti scenariji nestabilnosti u ukupnom financijskom sustavu. Zbog dugogodišnje recesije i rasta kunske protuvrijednosti anuiteta denominiranih u CHF banke su ujedno izložene rastu nenaplativih plasmana, što je u protekle dvije godine znatno umanjilo zaradu ukupnog bankovnog sustava, a ako 2015. bankovni sustav završi s gubitkom teško ćemo negirati postojanje bankovne krize. Međutim, visoka kapitaliziranost velikih banaka i sustava u cjelini ipak bi trebala biti važan amortizer nestabilnosti u ovom i idućem razdoblju.
Teško je zaključiti koje je hrvatska vlada najgora, ali postojeća je definitivno najviše iziritirala građane i poduzetnike
:: Udruga franak tvrdi da su se banke riješile švicarskih franaka, a njih terete za tečajne razlike. Je li to istina?
Prema posljednjim javno dostupnim podacima HNB-a za rujan 2014. (Agregirano nekonsolidirano tromjesečno statističko izvješće za bankovni sustav), u ukupnim deviznim obvezama banaka tek 6,7 posto odnosi se na njihove obveze u CHF, a od čega više od 76 posto čine depoziti i krediti primljeni od stranih financijskih institucija i drugih nerezidenata, dok tek manji preostali dio uključuje depozite domaćih sektora.
Nasuprot navedenom, 14,2 posto kunske imovine s valutnom klauzulom odnosi se na klauzulu u CHF, a što dominantno (čak 94 posto) uključuje stambene kredite odobrene stanovništvu. S obzirom na to da su u istom razdoblju banke tek manji dio svojih deviznih rezervi držale u švicarskim francima, slijedi da je samo 70 posto iznosa kredita s klauzulom u CHF bilo pokriveno obvezama banaka u istoj valuti. No ovi podaci bitno se razlikuju od onih koje je za kraj 2014. godine iznio guverner, a prema kojima je valutna usklađenost imovine i obveza u CHF gotovo na razini 100 posto. S druge strane, zbog brojnih globalnih faktora nestabilnosti u posljednjih nekoliko mjeseci (kriza eura, izbori u Grčkoj, ruska kriza, pad rublja, švicarski referendum o 20-postotnom zlatnom pokriću franka itd.) moguće je da je i značajan dio obveza domaćih banaka nedavno restrukturiran u korist švicarskog franka (npr. depoziti vrlo imućnih građana i/ili novo inozemno zaduživanje banaka). To bi u budućnosti moglo bitno suziti mogućnost banaka za pokrivanje tečajnih gubitaka uz primjenu fiksnog deviznog tečaja u otplati kredita, a koji je bitno različit od tržišnog tečaja.
:: Dio vaših kolega ekonomista predlaže da se ukine devizna klauzula na kredite? Treba li to učiniti?
S obzirom na to da je u Hrvatskoj glavnina depozita u eurima, ukidanjem valutne klauzule došlo bi do neodrživa stanja valutne neusklađenosti imovine i obveza banaka koje bi poljuljalo i ovu krhku financijsku stabilnost te zahtijevalo ukidanje (konverziju) deviznih depozita u kune uz rizik sloma ukupnog štednog sustava.
Međutim, problem kredita s valutnom klauzulom u CHF nije pitanje treba li valutna klauzula postojati ili ne, nego što je kod kredita denominiranih u CHF ona upotrijebljena kao špekulativni instrument, kao financijska izvedenica koja se nije smjela primijeniti u financijskim transakcijama s građanima. Kada kao pojedinac ulažete na deviznim tržištima ili tržištu financijskih izvedenica, sustav vas upozorava da to nisu proizvodi za obične građane, da su oni vrlo rizični, i savjetuje vam se da ne ulažete nemate li dovoljno novca da pokrijete sve moguće gubitke. Teorijska metafora za financijske izvedenice je da su one “oružje za masovno uništenje”, a sustav je omogućio da se financijska izvedenica u obliku valutne klauzule u CHF prodaje ljudima koji nemaju zalihe štednje, koji se zadužuju, i to u velikim iznosima i na duge rokove otplate, od 20 i više godina – kada je praktično nemoguće predvidjeti tržišna kolebanja koja se mogu javiti (i špekulanti na tržištu deviza i izvedenica drže se kratkih rokova). Što je najtragičnije, upotrijebljena je za stambene kredite kojima građani rješavaju pitanja egzistencije i životnog prostora za svoju obitelj. Situacija je bitno drugačija u slučaju valutne klauzule u eurima, jer u tom slučaju HNB brani tečaj odnosno sprečava pretjerane oscilacije bilo u smjeru aprecijacije ili u smjeru deprecijacije. Kada građani ne bi držali toliki iznos deviznih depozita, valutna klauzula na kredite mogla bi se i morala ukinuti ili zamijeniti drugačijom monetarnom zaštitom, npr. indeksacijom s kretanjem stope inflacije.
:: Sad je već jasno da Hrvatska desetljećima ne može računati na uvođenje eura. Koliko dugo HNB može braniti tečaj kune, jesu li dužnici u eurima sigurni od sličnog tečajnog udara?
HNB raspolaže velikim međunarodnim pričuvama, dok banke i dalje drže velike obvezne rezerve tako da i dalje postoji manevarski prostor za očuvanje stabilnosti tečaja uz zadržavanje adekvatne razine likvidnosti u bankovnom sustavu. U tom smislu dužnici s klauzulom u eurima su u manje neizvjesnoj situaciji. S druge strane, ipak ne treba zaboraviti ogroman vanjski dug koji se treba vratiti uvećan za kamate te izostanak novih stranih ulaganja, zbog čega je priljev deviza znatno sužen, a u ovom trenutku mu pridonosi jedino inozemno zaduživanje države, turizam i u manjoj mjeri robni izvoz, dok je uvoz robe i dalje velik stvarajući pritisak na odljev deviza.
:: Kakve su ekonomske perspektive Hrvatske? Može li promjena tečaja nadomjestiti manjkove Vladine ekonomske politike?
Vladine ekonomske politike gotovo da i nema jer se svodi na najave promjena koje se ne realiziraju ili prouzroče više štete nego koristi, uz neodgovorna obećanja o svjetlijoj budućnosti koja se nigdje ne nazire. Osim toga, nije postignut konsenzus o smjeru razvoja koji smo izabrali pa se i ono malo dobrih projekata ne može realizirati. Na sličan način nema konsenzusa ni o pitanju tečaja jer deprecijacija ozbiljno šteti stabilnosti financijskog sustava i financijskoj poziciji zaduženih građana (i u CHF i EUR), inozemno zadužene države i poduzeća, dok promjena tečaja u određenoj mjeri može povećati konkurentnost izvoza i dati veću šansu na tržištu za domaće proizvođače.
:: Je li Milanovićeva vlada najgora vlada u povijesti Hrvatske, kako je to u predsjedničkoj kampanji ustvrdila nova predsjednica?
S obzirom na negativna iskustva i destruktivne posljedice brojnih hrvatskih vlada, teško je zaključiti koja je doista najgora, ali postojeća svakako najviše iritira građane i poduzetnike. U obranu joj ide jedino činjenica da je zatekla gospodarstvo u dubokoj recesiji koja čak i uz pametne poteze ne bi bila znatno blaža jer je na probleme u Hrvatskoj bitno djelovala kombinacija ekonomske, bankovne i dužničke krize u eurozoni, kao i jer smo priliku za gospodarski rast izgubili još 90-ih godina kada je sustavno uništavana domaća proizvodnje, izvoz i zaposlenost uz otvaranje vrata za sve veći uvoz strane robe.
Istina je da su kasnije, od 2003. do 2007., uslijedile dobre godine, ali u tim okolnostima snažne ekspanzije Europe te silnog inozemnog zaduživanja scenarij nije ni mogao biti drugačiji – tada je sve raslo, a mi smo živjeli u iluziji da prosperirati može zemlja koja temelji rast na trgovini, potrošnji, bankarstvu i tržištu nekretnina, a zaboravili da su za prosperitet potrebni izvoz, proizvodnja onih proizvoda koji imaju održivo tržište a prihodima mogu pokriti rashode za zaposlene i sve druge, da je potreban rast zaposlenosti kao i ravnomjeran rast životnog standarda svih građana umjesto postojećih velikih dohodovnih i imovinskih razlika. S duge strane, brojni potezi aktualne vlade bili su nepromišljeni izazivajući uvjete sve veće nestabilnosti, od najave novih poreznih tereta do nepovoljne investicijske klime, uz istodobno vidljivu nespremnost ili nesposobnost za provođenje adekvatnih strukturnih promjena i upravljanje kriznom situacijom.
:: Zašto se Švicarska našla u središtu valutnog rata? Hoće li se tečaj možda stabilizirati u nekom kraćem roku?
Moglo bi se govoriti o čitavom spletu nepovoljnih okolnosti zbog kojih umjetno održavanje tečaja više nije bilo održivo ili je postalo rizično za budućnost švicarskog franka. Na prvom mjestu to je jačanje američkog dolara zbog zaokreta politike FED-a u restriktivnom smjeru, što je bitno podcijenilo vrijednost franka u odnosu na dolar. S druge strane, ECB-ova ekspanzivna monetarna politika i najave provođenja klasičnih operacija na otvorenom tržištu oslabili su euro prema svim valutama pa je fiksni tečaj franka u odnosu na euro postao netočan uz učinke nepoželjnog punjenja međunarodnih pričuva Švicarske valutom koja je na svjetskom tržištu postala manje poželjna. Nadalje, tome treba pridodati nedavne zahtjeve dijela Švicaraca o povećanju udjela zlata u međunarodnim pričuvama Švicarske na 20%, što iako nije izglasano, sigurno je znak da Švicarska želi zaštititi realnu vrijednost svojih međunarodnih pričuva i zaštititi se od prekomjerne emisije novca bez stabilnog pokrića. Dodatno kriza ruskog rublja te zategnuti odnosi između Rusije i Europe, kao i Rusije i SAD-a povećali su pritisak na kupnju franka (odnosno njegovo jačanje u odnosu na dolar i euro), dok je franak uvijek tretiran kao sigurna luka za brojne imućne osobe diljem svijeta koje traže prilike za dobru zaradu.
Iz postojeće perspektive, franak ne pokazuje znakove skorog slabljenja, ali se situacija na deviznom tržištu može bilo kada promijeniti jer je valuta i dalje izložena različitim oblicima špekulativnog napada koji povećavaju njenu volatilnost bilo u smjeru pretjeranog jačanja ili pretjeranog slabljenja.
Može se očekivati da će se tečaj ipak uskoro stabilizirati i vratiti na razine blizu onih na kojima je bio prije ukidanja minimalnog tečaja za euro. Tim više što će jak franak naštetiti švicarskom gospodarstvu i izvozu (osim u slučaju vrlo luksuznih proizvoda) zahtijevajući od središnje banke daljnje sniženje referentnih kamatnjaka i monetarnu ekspanziju. Naposljetku, Švicarska se neće moći vječno opirati zahtjevima o svjetskoj razmjeni podataka o bankovnim računima, zbog čega s vremenom može postati i manje privlačna oaza za strani kapital.
:: Kako komentirate poteze ECB-a, a posebno odluku od četvrtka o kupnji državnih dugova?
Provođenje odluke o kupnji državnih obveznica Grčke i drugih problematičnih država povećava rizik slabljenja eura na domaćem i na svjetskom tržištu, iako provedba transakcija može s vremenom imati pozitivne učinke na gospodarstvo periferije i ukupne eurozone. Međutim, pozitivni realni učinci bit će vidljivi tek za godinu dana tijekom kojih će ECB morati dokazivati svoj kredibilitet i održavati stabilnost i jedinstvo valutne unije. Tome bi trebao pridonijeti i nedavni početak funkcioniranja bankovne unije, a koji već sljedeće godine predviđa mogućnost saniranja banaka iz zajedničkih izvora. Eurozona tako sve više poprima obilježja jednog jedinstvenog gospodarstva, ali i dalje nije ni fiskalna ni politička unija a stabilan sjever nije spreman plaćati probleme juga, zbog čega je ECB-ov potez rizičan u svakom pogledu.
:: Bi li HNB trebao kupovati hrvatski javni dug?
HNB može kupovati državne obveznice na sekundarnom tržištu. Međutim, to bi značilo bitno drukčije tokove kreiranja primarnog novca koji se do sada kreirao gotovo potpuno na ime otkupa deviza (euri) od banaka, što je, uzimajući u obzir i devizne transakcije s državom, održavalo stabilnost deviznog tečaja. Klasične operacije na otvorenom tržištu s jasnim ciljem restrukturiranja javnog duga, snižavanja kamatnih rashoda države te otvaranja prostora za druge investicije banaka (kredite privatnom sektoru, izvoznicima) promijenile bi dijelom pokriće emisije kune, ali bi pogodovale ekonomskom rastu. To su potezi koje je već odavno trebalo učiniti.
Stipeprof pa ti ćeš poluditi od muke što HRVATSKA uopće postoji...mržnja te jede polako ali sigurno...j,bo te više tito i ti njega,samo o tom krvoloku HRVATA lupetaš...