Teže nego što se očekivalo prije izbora, lakše nego što je moglo biti s obzirom na sva uzbuđenja u poslijeizbornim pregovorima, Hrvatska je dobila novu vladu koja je na leđa naprtila teret obećanja da će u svome mandatu zemlju izvući iz višegodišnje krize. Može li biti ikakve dvojbe da je to pozitivna činjenica za ljude koji nekoliko izbornih ciklusa žive između nada i razočaranja. Ako ništa drugo, na taj je način otklonjena, barem površinski, mogućnost, ili opasnost, političke neizvjesnosti, možda i nestabilnosti, do koje je moglo doći da se produljilo stanje napetosti između jedne vlade, koja je na biralištu izgubila legitimitet, i druge, koja ga nije potvrdila. Politička je većina u Saboru uspjela prijeći preko miniranih polja s lijeve na desnu stranu i tako preuzeti odgovornost za zemlju u kritičnom razdoblju pokretanja gospodarske mašinerije. Tko išta zna o demokracijama u državama bez dulje demokratske tradicije, taj će na drugoj strani nove medalje pronaći upozorenje koje je u predvorja svih vlada izvjesio jedan od najlucidnijih poznavatelja demokracije (Tocqueville): „Najopasniji trenutak za vladu u pravilu je onaj kad se počinje (re)formirati.“ Da je postojao zrakoplov u vrijeme kad je taj francuski politički mislilac postavljao svoje teorije o demokratskome vladanju, mogao je reći da je i vladama, kao i avionu, najteže mirno poletjeti i sigurno se spustiti na odredište. Ostalo ovisi o znanju i sreći.
Sjaj funkcija i bijeda države
Novi šef naše vlade Tihomir Orešković mogao se već na prvome koraku uvjeriti koliko je poznavatelj američke demokracije (i pisac istoimenog opsežnog djela) anticipirao porođajne muke jednog nepoznatog premijera u malo poznatoj državi: dok je još rulao po uzlaznoj pisti, upadali su mu u kotače klipovi koji su otpadali od vlastite ministarske posade i ozbiljno otežali probne letove u prvih 100 dana. Za prve ozbiljnije analize o tome što će biti s državom i što može učiniti „Tim’s Team“, kakva je odgovornost pobjednika za prilike u zemlji, važnije mogu biti neke druge okolnosti iz bogate rubrike „prvi put“, koje mu ne obećavaju hod po lovorikama: za predsjednika Vlade postavljen je, pa potvrđen, čovjek koji prije izbora nije bio ni u kakvim kombinacijama za taj položaj, koji ne dolazi iz politike i koji nije poznat izvan kruga poslovnih ljudi; zemljom će vladati politička koalicija ili, preciznije, savez (dviju) koalicija koji prije dva i pol mjeseca, dok su sve kombinacije završavale na tome hoće li državu poslije izbora voditi Domoljubna koalicija ili Hrvatska raste, nitko nije ni spominjao; i, konačno, kad je razbijen Bermudski trokut velike koalicije povezan Mostom, kao posve nemoguća politička konstrukcija „djeteta iz (Mostove) epruvete“, iz vreća nove vlasti izbili su na prvome koraku rogovi koje nijedan (al)kemičar neće uspjeti tako lako pomiriti. Dovoljno upozorenja novim vladarima da ih ne čeka samo sjaj njihovih funkcija i bijeda države koju moraju spašavati od bankrota nego i krive predstave dijela aktera što je bitno za zemlju i njene stanovnike.
Posljednja utvrda državne vlasti prešla je u ruke političke desnice: po tome se Hrvatska vratila u 90-e godine kad je HDZ bio hegemon u državi, a ostalo će pokazati vrijeme – vraća li se autoritarnost, smanjena snošljivost, neosjetljivost za različite vrste manjina i manjinskoga mišljenja... Povjesničar Tomislav Karamarko može slavodobitno citirati prvi dio glasovite izreke velikog osvajača (Aleksandra Makedonskoga): „Sve smo osvojili“, ali nije sigurno ide li mu u prilog njen nastavak: „A ne posjedujemo ništa!“ Može li u hrvatskoj političkoj svijesti, jučer, danas i sutra, biti istodobno mjesta za osjećaje pobjede i za obveze poniznosti; za odgovornost pobjednika i za poštovanje protivnika; za vladanje zemljom i za služenje narodu? Koliko je Most, poslije svega što je sam sebi napravio i što su mu drugi učinili, u stanju djelovati kao moralni korektiv i obuzdavati trijumfalizam HDZ-a, toliko vidljiv nakon nevjerojatnog preokreta od velikog gubitnika u političkoga pobjednika, doslovce u 5 do 12? Božo Petrov je odstupio od zanatskoga pravila da se most gradi s dvije strane, ali drži i dalje u ruci političku kartu veta kojom ulazi u igru s moćnijim partnerom, i adut jezičca na vagi s kojom može pratiti Karamarka, čak i kod primopredaje vlasti u Banskim dvorima. Nije jasno što su njih dvojica tamo uopće radila, odnosno tražila. Kao da su bili nepozvani kumovi kod popa koji je blagoslovio novu vlast, ili suvišni svjedoci kod matičara koji je proglašavao „razvod braka“ dosadašnjeg i novog stanara u Banskim dvorima, ili beskorisni prevoditelji kratkoga dijaloga koji se odvijao kurtoazno i na engleskome jeziku (što i nije neka vrijednost za razvijena domoljubna čula). S legitimitetom koji mu je dao Sabor, novom predsjedniku Vlade nisu trebali tutori kod preuzimanja ključeva Banskih dvora. Ostao je dojam da Hrvatskom vlada trijumvirat, što od Rimskoga Carstva, gdje je najprije oproban, pa do naših vremena, uvijek nastupa tamo gdje je vlast slaba i gdje među vladarima ne vlada povjerenje. Sve suprotno onome što treba Hrvatskoj da bi se izvukla iz krize – jaka vlast koja će se brinuti o državnim i nacionalnim interesima poštujući demokratsku proceduru i europske standarde i povjerenje među vladarima kako bi svi mogli veslati u istome smjeru. Koliko je trijumvirat loša formula vladanja – bolja od autokratske vlasti, pogotovo od diktature, a slabija od dobro strukturirane demokratske vlasti – pokazuje „slučaj Crnoja“: umjesto da se predsjednik Vlade u dvije minute riješi aferama nagrizenog ministra, vladajuća „trojka“ dva se dana igrala s vjerodostojnošću same Vlade. Bude li dan kakvo je bilo jutro, od takvog brašna neće biti očekivane pogače.
HDZ-ovi ministarski piromani
Činjenica da je na jednu i drugu stranu Markova trga došlo mnogo novih glava ne mora značiti vladavinu neiskustva. Kad su Alainu Juppéu, koji ozbiljno konkurira za položaj budućeg francuskog predsjednika, stavili ovih dana pod nos njegove 72 godine, s maskiranim pozivom da se povuče u ime mlađih političara, dao je odgovor koji ima nešto univerzalniju vrijednost: „Nove glave, to je važno. Ali važnije je što ima u glavi!“ Ne postoji, na sreću ili na žalost, vaga na kojoj bi se mjerilo što se sve skriva u moždanim labirintima, čak ni za to specijalizirani stručnjaci na privremenom radu u politici, kao što se to opet može vidjeti, nisu u stanju na vrijeme detektirati težinu unutarglavlja. Izreka kaže da se ne skače u bazen prije nego što se provjeri ima li u njemu vode; na toboganu nove vlade posljednju rampu držao je čovjek koji, u odsutnosti, nije mjerio dubinu bazena niti je dobro poznavao skakač, pa su u plićak i o dno tresnuli neki na brzinu promovirani uglednici, i poprskali dobar dio javne i medijske površine.
U Sabor je s novim premijerom ušla i nova tehnička metoda predstavljanja Vladina programa, poznatog pod nehrvatskim nazivom Power Point, koja je po prokušanom hrvatskom običaju izazvala brzu podjelu na one koji je hvale, kao potvrdu političke zrelosti i tehničkog modernizma, i na one koji se plaše da je to vanjski znak da je Hrvatska krivo shvaćena kao poduzeće, i da se s njom može ponoviti ono što se dogodilo tolikim hrvatskim poduzećima. Da nastavi propadati! U prvome nastupu u sabornici Tihomir Orešković pozivao se na generala Pattona, da proizvede toliko potrebiti optimizam i borbeni moral kod ljudi koji će mu trebati ko ozeblome sunce da bi uspio u teškoj (ne i nemogućoj) misiji spašavanja države; mogao je motivirati svoje trupe citiranjem slavnog obećanja o „muci, znoju i suzama“ (bez krvi), još slavnijeg zapadnog ratnog pobjednika. Vođa „Tim’s Teama“ visoko je digao letvicu svoje vlasti, najviše i najprije na terenu (javnih) financija, gdje je on kao kod kuće, i zbog čega je i doveden, da konsolidira državnu riznicu. Tko može biti protiv takvoga plana da se Hrvatska okrene boljoj budućnosti jer je ionako previše i predugo rasipala energiju govoreći samo o slavnoj i manje slavnoj prošlosti? Može li jedna hrvatska vlada, napokon, razumjeti da oči nisu slučajno s prednje strane glave, osloboditi se tereta (teške, složene) povijesti i pritiska povjesničara iz vlastitih redova, i poslušati dobro savjet jednog drugog državnika (V. Havela), bližeg nama i našem iskustvu: „Naša budućnost nije u našoj prošlosti. Oživljavati je znači oživljavati sve demone koji u njoj drijemaju.“
Kultura je ona autonomna zona duha i stvaralaštva koja je u isto vrijeme i nacionalna i univerzalna
Iako je gospodarski teren najviše prošaran minama, Tihomir Orešković nije bez izgleda da ga uspješno prođe uspije li se od početka nametnuti kao vođa (za što ima ustavne ovlasti, vjerojatno i podršku naroda), razraditi početni, u nečemu i početnički, šturi reformski plan u program konkretnih reformi i ako dobije podršku glavnih političkih partnera da bez fige u džepu stanu iza njega i njegove (i zajedničke) vlade. Njegova se sudbina odlučuje u prvih šest mjeseci, kao što to dobro i iz vlastitoga iskustva vidi jedan od njegovih prethodnika (N. Valentić), koji je tamo ostao šest puta dulje od probnoga perioda. Ključno će biti: koliko će se njegovi interesi i pogledi podudarati s pogledima i interesima Tomislava Karamarka, koji nije samo njegov prvi suradnik u Vladi nego i predsjednik najjače koalicijske stranke, o kojoj politički ovise i premijer i njegova vlada, i koliko će Božo Petrov nastupati kao korektiv umjerenosti u nekim stvarno neumjerenim prilikama koje, nastave li se, mogu unakaziti umjereno lice (i skice) neiskusnog premijera Oreškovića. Pogled na konačnu kadrovsku križaljku Vlade, izostavljanje nekoliko HDZ-ovih tenora koji su bili najavljeni u prvoj postavi i odsutnost njihove javne podrške, mogu upućivati na to da iza scene nije sve idilično kako to obično biva poslije konstituiranja vlasti. Biti pa ne biti, to rađa frustracije u profesiji koja funkcionira na taštini, kao pogonskome gorivu. Iskre karijernog nezadovoljstva mogu se pretvoriti u vatre političke pobune protiv izbornika. Je li šef HDZ-a i zbog toga slao piromane na najosjetljivije sektore kulture i Domovinskog rata (domoljublja), da viškom ideologije nadoknadi moguće manjkove na najvažnijim terenima državnih financija i gospodarstva?
Jedan put do popisa izdajnika
Treba li u svakoj prilici ponovno dokazivati da „renesansu hrvatskoga groba“ ne mora obvezatno pratiti i „renesansa hrvatskoga grba“, kako je to u svoje vrijeme upozoravao zaboravljeni don Branko Sbutega? Ili je to stvarno hrvatski usud?
Kad se u Hrvatskoj pokrene rasprava o domoljublju, brzo se pokaže koliko je naš sektaški duh blizak, ili dalek, ovisi o tome s koje se strane gleda, od domoljublja koje je Lamartine podijelio u dvije vrste: jedna se sastoji od „svih mržnji, svih predrasuda, svih antipatija, kojima vlade zaglupljuju narod gurajući ih jedne protiv drugih“, i ona je u nekom srodstvu sa svježe lansiranim „registrima“ koji bi, bez suda, koji za to može biti jedini nadležan, prokazivali izdajice; druga se, suprotno, sastoji od „svih istina, svih prava koja su zajednička narodima“ i koja ujedinjuje „tri različite vrijednosti: ideju nacije, ideju države i ideju domovine“. To što je Hrvatska bila žrtva bezumne velikosrpske agresije, to što je jedna vlada (Milanovićeva) objavila Registar hrvatskih branitelja a da nije iscrpila sve mogućnosti rasprave i usuglašavanja o samome smislu i potrebi njegova objavljivanja, ne mogu biti dovoljni razlozi da nove vlasti izazivaju nove podjele umjesto daljnjega pomirenja.
Iritira pravo koje je sebi uzela Srbija, kao posljednja sljednica nekadašnje Jugoslavije, da sudi državljanima novih država koji su već bili žrtve velikosrpske agresije. „Pravo suda“ nakon „prava oružja“: oba su podjednako surova i krajnje nepravedna. Registri bi samo podijelili hrvatske građane, a ne bi uvjerili Srbiju da se treba odreći novoga prava koje je jednostrano proglasila. Hrvatskim vlastima na raspolaganju stoje druga, jača i primjerenija sredstva – da u sklopu pregovora o ulasku Srbije u Europsku uniju uvjeri europske saveznike da je Srbija posljednje zemlja koja bi smjela suditi hrvatskim (i BiH, također) građanima za zločine 1991. – 1995. Tamo gdje ima dokumentaciju, trebala bi prepustiti hrvatskim sudovima da preuzmu odgovornost za temeljitu istragu i pošteno suđenje.
Domovine se mogu izdati na različite načine, da bi se popis izdajnika mogao napraviti na jedan način. Nobelovac Mario Vargas Llosa hvalio se da je postelja koju zauzima njegova supruga „jedina domovina koju duboko štuje“, a onda je „domovinu“ zamijenio ženom 25 godina mlađom od sebe! Svatko je u životu nekoga ili nešto „izdao“ pa je antiregistar „izdajnika“ s društvenih mreža stvarno prijetio da bude širi od budućeg registra izdajnika ministra Crnoje ako se jednom stvarno o njemu suglase sada podijeljene strane unutar vladajuće koalicije. Zbunjuje, a možda i ne toliko, s obzirom na neke najave o vrijednosnim prioritetima nove vlasti, da je kultura drugi skliski teren, na kome premijer Orešković mora vaditi kestenje iz vatre. De Gaulle je bio veliki katolik desne političke orijentacije, i k tome i general formacijom i iskustvom, a za ministra kulture postavljao pisca Andréa Malrauxa, bližeg nekim tadašnjim lijevim standardima, političkim, ne samo književnim i umjetničkim; Mitterrand je bio predsjednik s ljevice, a resor kulture najdulje je povjerovao Jacku Langu, poznatom po nesektaškom, otvorenom pristupu prema različitim kreativnim i estetskim izrazima. Kultura je ona autonomna zona duha i stvaralaštva koja je u isto vrijeme i nacionalna i univerzalna, koja pripada matičnom narodu, ali i svim drugim narodima koji s njom mogu komunicirati. Kultura je, na kraju, ili slobodna, ne samo od politike, a prije svega od nje, ili nije kultura. Takvoj je kulturi suvišna i nepotrebna svaka veza s ideologijom, svejedno s kojeg stratišta potječe, iz Jasenovca ili Bleiburga.
Kad god se u povijesti s velikim stupovima nacije, kakvi su kultura i domovina (među inima) neoprezno baratalo, ili manipuliralo, kad se zaboravljalo ili zapostavljalo da je „kratak put između ljubavi prema sebi i mržnje prema drugima“, nastajale su posljedice koje su generacije morale nositi na leđima. Od ignorancije je uvijek bilo samo štete, nikada koristi.
Mudri ljudi kažu da o dogmi treba pitati dok je Crkva puna.
>> Pobuna Milanovićevih stranačkih žrtava: SDP podsjeća na politički muzej prekinutih veza
>> François Mitterrand – državnik koji nije razumio Hrvatsku
