Tako reći od početka je bilo jasno – sporazume li se Domoljubna koalicija i Most, više će biti takmaci nego suradnici i saveznici. A sada je jasno – u hrvatskoj vlasti postoje tri takmaca, tri politike, tri volje za moć: premijer Orešković, HDZ i Most.
U javnosti to izgleda ovako – tjedan dana se, uglavnom istinito, piše o nesporazumima Mosta i HDZ-a ili HDZ-a i Oreškovića, a onda i jedni i drugi treći nesporazume opovrgavaju. Dogodio se zapravo nepojmljiv razvoj situacije. Most, koji je osvojio samo 15 posto glasova na izborima, osjetio je i vidio da nijedna velika koalicija ne može bez njih pa se odlučio na ucjene. A kad je, naravno, s tim ucjenama nastavio i pošto je izabrao partnera, Orešković se počeo služiti istim sredstvom – ucjenom. On zna da mu HDZ nije gazda, da se ta najveća i najjača hrvatska stranka ne smije odlučiti za dosljedna protivljenja, a pogotovo ne za diktat ni njemu ni Mostu, jer bi to moglo značiti prekid pakta, gubitak vlasti i nove izbore. Zna da u takvu stanju može koliko hoće odgađati odluku o Lozančiću, Brkiću ili bilo kome drugome, i to bez logike, bez obrazloženja, bez ikakva obzira i prema HDZ-u, i prema Domoljubnoj koaliciji i prema predsjednici države. Čim ga je Sabor izglasao za premijera, osjetio je da moć može zadobiti na nemoći onoga tko je za njegovu poziciju najzaslužniji, na nemoći HDZ-a, te se nevjerojatnom brzinom pretvorio u autokrata. On zna da je u svakom neslaganju ili sukobu s Karamarkom i HDZ-om u prednosti jer su HDZ i Karamarko izgubili autoritet, a time i mogućnost ultimativnih zahtjeva u vlasti. Orešković više nije uspješan menadžer, poslovni čovjek koji bi svoja upravljačka znanja trebao prenijeti u gospodarski oporavak Hrvatske. U njegovoj novoj ulozi proradilo je uspavano vlastohleplje kojim se sve više nameće kao politički gospodar zemlje. I vjerojatno će, ako se ova vlast duže održi, svoje moguće neuspjehe prikrivati, nijekati ili opravdavati na isti način na koji su to činili Račan, Sanader, J. Kosor i Milanović. Znajući, naravno, da to nije mogao činiti na poslovima koje je prije vodio i u kojima nema ni izlika ni fraza, nego ima samo učinka ili nedostatka učinka i posljedica. Tako je Orešković postao puno prije političar na vrhu hrvatske vlasti nego što je bio postao menadžer koji se pokazao sposobnim. Vrlo se brzo otkrilo da je pravi hrvatski karijerist kojemu je vlast važnija od svega drugoga, stasao je u tipičnog Hrvata željnog moći u nemoćnoj zemlji puno prije nego što je “stasao” njegov hrvatski jezik koji je vrlo loš. Kako ne pokazuje nikakve želje ni težnje da hrvatske banke, manje-više sve u stranom vlasništvu, i Hrvatsku narodnu banku upregne u interese nacionalne ekonomije, da obuzda uvozni lobi i tako omogući uspon hrvatskoj proizvodnji, a kako mu je zasad najzamašniji plan za smanjenje katastrofalnoga duga prodaja državnih udjela u tvrtkama (a što kad se sve rasproda?), te budući da neprekidno, s očitim mentalitetom podanika koji vodi koloniju, ističe poslušnost Europskoj uniji, s Oreškovićem nas čekaju još crnji dani.
Prema takvom Oreškoviću Most je manje-više ravnodušan, ne zanima ga, kao što ga ne zanimaju ni reforme koje je obećavao, pa se sav usredotočio na to da se u rivalstvu s HDZ-om dokopa što više plijena. Uz to, mostovci Karamarku podmeću gdje god stignu, a sigurni su da uvijek mogu računati s premijerovom potporom kao što on računa s njihovom. Čitam u Večernjaku prije koji dan tekst pod naslovom “Karamarku je dosta, nakon izbora u HDZ-u mogao bi srušiti Vladu”. Ne znam što mu drugo preostaje. U “trodiobi” vlasti Oreškoviću je pripala neupitna moć, Mostu plijen, a HDZ-u uglavnom ništa. Nikad, pa ni u oporbi, HDZ nije bio tako ponižen. Suvereno je vladao dok je Tuđman bio živ. Oba puta poslije u oporbi vrlo se brzo oporavio. Kakav god da je Sanader bio, HDZ je za njegove vladavine bio autoritativan i nepovrediv. A nakon što se s istim čovjekom srozao, vrlo brzo opet je postao moćan te lani postigao relativnu pobjedu na izborima. I s tom pobjedom se razvlastio u zajedničkoj vlasti sa skupinom koja je na izborima dobila samo 15 posto glasova i s čovjekom koji se strelovito od uspješnog menadžera pretvorio u političkog samodršca. HDZ više ne sliči na sebe osim po još uvijek najvećoj potpori birača u anketama. Ne želi li ga upropastiti, Karamarko HDZ-u pošto-poto mora vratiti značenje koje toj potpori odgovara.
Kmee, kmee, kmeee....