Jurica Galić Juka putopisac je, reportažni fotograf i avanturist. Suradnik je časopisa Meridijani, a njegove fotografije, od kojih su neke snimljene i na najskrivenijim dijelovima svijeta, objavljuje i National Geographic. O kakvom se majstoru radi, svjedoči činjenica što je fotografiju "Back to the past", koju je snimio u Somaliji i koja je za sada dobila 21 nagradu te je o njoj nedavno pisao veliki britanski The Guardian, slikao – mobitelom.
– Ja sam čovjek koji pokušava slijediti svoje snove. Guram svoju priču, bez urednika iza sebe, bez očekivanja okoline. Idem tamo gdje me srce vuče i radim što me volja – kaže Galić kojega je srce odvuklo na sve strane svijeta. – Ne skupljam pečate i markice, nije mi bitan broj zemalja ni kilometara, ulazim duboko u priču tamo gdje dolazim. Ne biram putovanja, nego smatram da putovanja pozovu mene, a temelj je antropologija, drevne civilizacije, etničke skupine.... To je, uz sve ostalo, okosnica onoga što me vuče prema putovanjima koja kod mene nisu snobizam ni hir, već ih smatram svojim poslanjem ili nečim sličnim. Jednostavno, osjetim da me neka zemlja zove i danima zamišljam što ću tamo vidjeti – govori Juka koji se za svako putovanje priprema po tri-četiri mjeseca.
– Putovanje živim nekoliko mjeseci prije pa ga živim tijekom putovanja, a onda i nekoliko mjeseci poslije kada uređujem fotografije ili pripremam prezentacije i predavanja pa ta putovanja zapravo neprestano traju – objašnjava nam svoj stil života Jurica Galić. Sada ga srce vuče u Gvatemalu i Honduras pa je, u trenutku dok ovo čitate, Juka u Srednjoj Americi. Uhvatili smo ga nekoliko dana prije puta.
– Bit će iznimno zanimljivo. Privukla me klasična antropologija, a bit će i puno vulkana, prirode, džungle... Bit će svega, piramida, drevnih majanskih kultura, izgubljenih gradova. Naravno, već neko vrijeme o tome maštam i želim ih vidjeti i fotografirati – kaže Jurica Galić Juka. Međutim, ne uspijeva sve svoje želje ostvariti. – Velika mi je želja vidjeti Mezopotamiju i Irak, jednu od rijetkih zemalja koje nisam vidio. Prošle sam godine bio na potezu Jordan-Libanon-Sirija, pogledajte što se događa sada s njima, a nakon toga trebao sam ići u Irak. Ali, nešto mi je reklo da ne idem. Umjesto u Irak, otišao sam u južni Sudan i sjeveroistočnu Indiju – kaže nam Juka. Prst sudbine tako ga je odveo u Sudan gdje je napravio svoju najnagrađivaniju fotografiju.
– "Back to the Past" osvojila je 20 svjetskih i jednu nacionalnu nagradu. Donijela mi je i brojne medalje i novčanu nagradu. Osvojila je brojne natječaje, nije svugdje bila prva, ali se posvuda istaknula. Vrhunac je bio prije desetak dana kada je britanski The Guardian, vjerojatno treće najveće novine na svijetu, objavio reportažu o mojoj slici – kaže Jurica Galić Juka. Ispričao nam je okolnosti nastanka fotografije koja je zadivila svijet. Slikao ju je kroz kravlje rogove, a uspio je zabilježiti, kako Guardian piše, "duboku harmoniju između plemena i njihovih goveda". Snimio je ljude kako, u zalasku sunca, pale kravlji izmet kako bi otjerali komarce, okruženi svojim govedima.
– Tu sam fotografiju na neki način prizvao. Čuo sam za Mundare, etničku skupinu iz južnog Sudana. Oni žive praktički kao u kamenom dobu, znaju biti i goli, bez odjeće, a znao sam i da kod zalaska sunca pale gnoj i stvara se zanimljiva svjetlosna kulisa. U vrijeme zalaska sunca, uz taj dim, stvaraju se čudesne boje, a iz dima se probijaju likovi ljudi i krava koji kao da su iz nekog drugog vremena. To sam prizvao, jer sam želio to snimiti. Zanimljivost te situacije jest da bitku uvijek ne bije oružje, nego srce u junaka. Hoću reći da sam ja tu fotografiju snimio mobitelom. Bio sam na terenu već deseti dan, a tamo nemamo električne utičnice. U tom su mi trenutku sve baterije fotoaparata bile na solarnom punjaču. Kada sam vidio tu scenu, automatski sam se mašio za mobitel. Tako se dogodilo da svoju najbolju fotografiju u životu slikam mobitelom – kaže Jurica, koji među tisućama fotografija ima samo njih devet snimljenih mobitelom.
U južnom Sudanu proveo je desetak dana. Kaže da je boravak ondje bio iznimno zahtjevan, ekstremni su uvjeti, s puno komaraca i malarije. Iz Sudana je donio još zanimljivih slika istog plemena. Na njima se ljudi "tuširaju" ispod krava koje po njima uriniraju. Također da bi otjerali komarce. Nezamislivo odvratno i šokantno za prosječnog pripadnika zapadne civilizacije. Nisu to jedine fotografije koje šokiraju. Slikao je izbičevana leđa etiopskih žena iz naroda Hamar, kojima je to obvezni obred pred udaju. Muškarci prije ženidbe moraju steći imetak, određeni broj krava, što im uspijeva tek u 40-im godinama života.
Znalo se dogoditi da se na putovanju i razboli. Najčešće su ga mučile želučane tegobe, osobito u počecima kada se trebalo naviknuti na dotad nezamislive okuse. – Bio sam neiskusan, sada sa sobom nosim puno medikamenata. Sve sam jeo što se na svijetu jede, od raznih kukaca do deve i gmazova. Probao sam sve i svašta, ali ne više od jednog puta, ako ne moram. Jedino što nikada ne bih jeo su ptičji embriji koje jedu u Vijetnamu. Polukuhani pilići i patkice iz jaja, koji ispod ljuske već imaju krila i kljun. Oni ih žvaču, hrskaju te koščice pod zubima. Stvarno, ne bih, hvala! Sve ostalo sam probao. Drage su mi meksička i turska kuhinja, azijski street food, zatim talijanska hrana, ali od svih najbolja mi je naša! – tvrdi ovaj svjetski putnik, čije ekspedicije u prosjeku traju po 20-ak dana, a na putovanja odlazi tri puta godišnje.
Često putuje sam. Na neka lakša putovanja s njim idu supruga i djeca. Kćer je sedmogodišnjakinja, ali obožava planinarenje, ulazi u špilje, luda je za životinjama i trenira judo, a sin se školuje za pomorca. Oboje su 'zaraženi' putovanjima. – Sa suprugom sam bio u Mjanmaru, kćerkica je bila u Sarajevu, na Malti, posvuda po Hrvatskoj. Kad krećem na zahtjevnije ekspedicije, organiziram se s istomišljenicima iz svijeta. Pronalazimo se na forumima, 'nanjušimo' mi jedni druge. Putujemo zajedno, ako je riječ o opasnim ili skupim zemljama, primjerice etiopska Danakilska depresija. Ne bi bilo moguće da sam plaćam dva terenska automobila koja me voze te pratnju s hranom i puškama. Zato sam išao s dvojicom Amerikanaca, novinarima National Geographica. Na sljedeće putovanje išao sam s dvojicom Rusa i jednim Englezom, a sada putujem s jednim Rusom, Tajlanđaninom i Nijemcem – govori Jurica. Iznenađuje nas priznanjem kako mu engleski nije najjača strana, iako nema problema sa sporazumijevanjem.
– Putujem u zemlje u kojima ljudi lošije govore engleski od mene, gdje se priča 'pigeon english' i u razgovoru s njima nisam uspio poboljšati svoj engleski koji nije najbolji. Ali nikakvih komunikacijskih poteškoća na putovanjima nemam. Ulična škola i socijalna inteligencija ne mogu 'omašiti'. Snađemo se, mašemo rukama, šprehamo dojč, spikamo ingliš i nema nikakvog problema. Ne govorim jezike tečno, ne leže mi, ali mogu se sporazumjeti sigurno na četiri-pet svjetskih jezika s ljudima. Sad idem na španjolsko govorno područje, naučio sam ono što je bitno u avionu kada sam zadnji put išao u Čile. "Yo hablo español. Cuánto cuesta? Scusa"... – kao iz rukava nabraja Juka.
Ima 48 godina, putuje cijeli život, bio je pripadnik Torcide i pratio je Hajduk na gostovanjima. Ali na ovaj, kako sam kaže, ozbiljan način, s fotoaparatom i tehnikom u ruci, putuje zadnjih 12 godina. Više nije navijač, barem ne od onih koji utakmice prate na stadionu. – Popratim utakmicu na televiziji kao kakav penzioner. Izgubila se ta navijačka strast kod mene. Da se razumijemo, dite sam Splita i hajdukovac, ali sada me pokreće nešto drugo, strast koja je puno jača – putovanja, fotografiranje, pisanje reportaža – kaže Galić koji sa svojih putovanja donosi brojne unikatne suvenire iz egzotičnih zemalja.
– Moj stan je poput muzeja. Iz svake zemlje donesem srce priče. To su rukotvorine. Bio sam u potrazi za lovcima na glave u sjeveroistočnoj Indiji i donio sam ogrlicu od drvenih glavica koje simboliziraju ljudske glave – priča Juka koji je u Nagalandu, u sjevernoj Indiji, napravio intervju s posljednjim lovcima na glave, s obzirom na to da su posljednjih 40-ak godina zakonom zabranjeni.
– Našao sam autentične lovce na glave. Neki od njih u bitkama su ubili i više od 20 ljudi. Tako su pokazivali svoju muškost. To nije bilo ništa nečasnije od onoga što se događa na Bliskom istoku ili Ukrajini. Danas se rade puno prljavije stvari. Oni bi se u bitkama pobili i ubijenima su uzimali oružje i glave koje su čuvali u svojim kolibama. To su vlasti zabranile 80-ih godina prošlog stoljeća. Zadnji takav čin dogodio se 1989. godine i napravio sam intervju s tim čovjekom. To je zaista na razini National Geographica – priča jezivu priču Juka koji se s putovanja redovito vraća s vrhunskim fotografijama, reportažama i zanimljivim pričama o ljudima i običajima iz dalekih kutaka svijeta. Prenosi ih na svome YouTube kanalu, na predavanjima i tribinama.
Posljednje predavanje "Svijet kroz moj objektiv" održao je u rodnom Splitu, u Gradskoj knjižnici Marka Marulića na kojoj je predstavio svoje najbolje fotoreporterske priče koje su nastajale diljem svijeta od 2014. do 2024. godine. – Ovo je "the best of", najbolje od najboljega. Presjek mojih putovanja, mog reportažnog rada. Izabrao sam stotinjak fotografija koje su šlag svega što sam do sad napravio. Ima egzotičnih krajeva, običaja, nevjerojatnih ljudi. Na putovanjima su mi najbitniji ljudi – kaže Juka, a to se vidi i na njegovim fotografijama.
Na svojim putovanjima po dalekim i zabačenim dijelovima planeta bio je u raznoraznim situacijama, a neke od njih nisu bile nimalo bezopasne. – Od uspomena koje nosim s putovanja moglo bi se reći da ih je 98 posto lijepih i ugodnih, ali nažalost, nisu sva iskustva takva. Bio sam i u ratnim područjima u svom reporterskom radu. Nije me zanimala politička situacija, snimao sam piramide u Sjevernom Sudanu kada su me uhitile vlasti. Imao sam fotoaparat, mislili su da sam špijun – prisjeća se Galić. Sve se, srećom dobro završilo, pustili su ga, ali nije bilo ugodno.
Nije lako ni organizacijski, ali ni financijski otići na tako dalek put. Da bi uspio "živjeti svoje snove", Juka radi punom parom. – Ja sam jako dugo gradio ovu priču da bih se danas mogao samofinancirati od prodaje slika, predavanja i sličnoga. Skupo je, ali ostvarivo. Prvo, ja radim u firmi osam sati dnevno za plaću jer se u Hrvatskoj od putopisa ne živi. Radim 15 dana u mjesecu po cijeli dan, a 15 dana sam slobodan. Uz to, otvorio sam svoj privatni, paušalni obrt, putem kojega prodajem fotografije, a treća su stvar putovanja i putopisi koji nisu posao, nego moj život – kaže Jurica Galić.
Ljudima koji odustaju od putovanja prije nego što na njih i krenu, jer smatraju da su im skupa i nedostižna, poručuje da se osvrnu oko sebe. – Znam puno ljudi koji misle da nemaju novac za putovanja. Ima izvanrednih mjesta i kod nas, u blizini. Evo, iz Splita otiđite do Vrlike, do izvora Cetine i vidjet ćete puno lijepih stvari. Ne trebate ići na kraj svijeta – poručuje Jurica Galić i dodaje kako putovanja mijenjaju ljude nabolje, ali isključivo ako putujete iz pravih pobuda.
– U današnje doba ljudi su postali snobovi, putuju da bi se hvalili po društvenim mrežama i živcirali susjede. Prolaze kraj velikih piramida u Gizi, udaraju selfije i gledaju samo u ekran. Ne znaju niti ih zanima tko ih je sagradio, kad, kako... Dobro je ako znaju u kojoj su državi. Takva putovanja ne mijenjaju ljude nabolje, ali mogu potvrditi da neke ljude ipak mijenjaju i pohvaliti se da to vrijedi za mene. Druga sam osoba otkako putujem i upoznajem različitosti, druge kulture. Blagoslovljen sam čovjek – zaključuje Jurica Galić Juka. Sretan mu put i povratak s puno dobrih slika!
>>> FOTO Pitali smo umjetnu inteligenciju kako će najpopularnije hrvatske destinacije izgledati za 100 godina. Plitvička jezera su nestvarna
interesantan lik, sa istim intuziazmon i kvalitetno napravljene su mu pustolovine iz najbližeg susidstva . ( bunkeri kod Rijeke, Splita i Zadra, sela i rijeke dalmatinske Zagore....) Pozdrav njemu i kumparu mu Sapi